-Piše: Radenko Lacmanović

„Ne pada snijeg da prekrije brijeg, već da svako pokaže svoje tragove”, narodna je izreka koja nije trebala da čeka „punu implementaciju” u Crnoj Gori ni dva mjeseca, a nakon 26. decembra minule godine. U nedostatku snijega vlastima u Crnoj Gori dovoljno je bilo blato da ostave otiske koji ih ne preporučuju za društvo civilizovanih država i naroda. Ono što smo mi vjerujući znali predstavnici vlasti su nam potvrdili da zakon nisu donijeli kako bi u hramove „uveli” sve vjernike, već da bi raskrčmili imovinu naše crkve. Lažnom pričom o poreskom dugu Mitropolije vlast pokušava da stvori utisak kako su svi pred zakonom jednaki, te da nema nedodirljivih. Zanimljivo je bilo slušati kako predstavnici režima znaju na kojim mjestima, u kojem obimu i kvalitetu raspolaže crkva nekretninama, te kako ih vlast može prisvojiti.

Minuli period takođe karakterišu i uvrede prema učesnicima litija, kao i neskrivena mržnja prema onima koji osporavaju zakon o slobodi vjeroispovijesti. Uvrede i mržnja su strijele koje su promašile metu kada su u pitanju vjerujući ljudi u Crnoj Gori. Ne mogu oni nas mrzjeti, koliko mi njih možemo shvatiti. Na njihove poruke bilo bi mjesta i razloga da im se odgovori po onoj vladike Rada: „Otpiši mu k'o što znaš, Vladiko, a čuvaj mu obraz ka on tebi”. Umjesto tog pristupa lovćenskog tajnovidca, narod na litijama se opredijelio za shvatanje srpskog zlatousta koji nam reče: „Trpite, braćo, bolje da se drugi raduju zbog vašeg trpljenja, nego da trpe od vaše radosti”. Mi smo danas srećni što na kraju našeg trpljenja niko neće trpjeti od naše radosti. Litije koje su vaskrsenje Crne Gore za rezultat neće imati pobjednika i pobijeđenog. Šetnje ulicama i trgovima Crne Gore imaju za cilj ne samo da odbrane svetinje, već da boljima učine i one koji usvojiše zakon i njihove pristalice. Poruka „Ne damo svetinje!” čula se i razumjela u Briselu, Londonu, Parizu, Rimu, Beču, Njujorku, Vašingtonu, Beogradu, Moskvi i Carigradu gdje stoluje naš patrijarh. Poklič „Ne damo svetinje!” čuli su i šef države Crne Gore i njegove sluge. Nažalost, nisu je razumjeli, jer kako to da shvate oni kojima je novac bog, a kockarnice crkve.

Sa adrese šefa države stižu nam optužbe da se bavimo politikom i da smo protiv Crne Gore. Ovakva ocjena je neozbiljna, pogotovo ako se ima u vidu da niko iz crkve nikada nije pomenuo potrebu da Hristova institucija na zemlji želi formirati političku partiju za razliku od njega koji namjerava da osniva crkvu. Prvi čovjek ljevičarske partije obrazlaže interes da osnuje crkvu učvršćivanjem i zaokruživanjem nacionalnog identiteta Crnogoraca. Ovako neozbiljna konstatacija ne može biti prihvatljiva za ozbiljne ljude pogotovo ako dolazi od čovjeka koji luta sa nacionalnim identitetom. Na ovaj način potcjenjivanje svojih podanika prevazilazi domete onog koji je mrzio šah zbog šahovnice, izvinjavao se zbog napada na Dubrovnik, učlanio Crnu Goru u NATO, objašnjavajući porodicama čija su djeca u Murinu nastradala da je to bilo za njihovo dobro. Sredstva koja Crna Gora kao članica sjeverno-atlantske alijanse izdvaja za taj savez mala su da bi pobijedila oružje naroda na litijama. Ljubav, vjera, nada, ljepota, mladost, istina, pravda, dobrota, svjetlost, strpljenje i razumijevanje, riječju „molitva” su oružje koje niko nije pobijedio, pa neće ni oni koji usvojiše diskriminatorni zakon o slobodi vjeroispovijesti. Vladina istraživanja objavljena prije mjesec kažu da na društvenim mrežama grupe „Ne damo svetinje” koja je tada brojila 54 hiljade korisnika nisu našli nijedan problematičan i uvredljiv tekst. Šteta što se nijesu bavili analizom portala javnog servisa.

Pokušavajući da minimizira broj učesnika litija u Crnoj Gori, šef režima kaže da je tamo polovina onih koji nemaju pravo glasa, što će reći djece. Ova informacija ako je tačna iskreno me raduje. Mi djeca roditelja koji nas zbog sistema u kojem smo živjeli nijesu mnogo učili i upućivali na crkvu sa svojim naslednicima šetamo ulicama i trgovima Crne Gore i to vlast zabrinjava. Radujem se danu kada će moji naslednici sa svojom djecom učestvovati u litijama koje neće biti u znaku bilo kakvog protesta, već u slavu hramovne ili gradske slave pa će tek tada javne površine biti ispunjene ljubavlju, vjerom i nadom. U slabosti pred onima koji brane svetinje vlast se služi provjerenim metodama, stvaranjem neprijatelja države Crne Gore i izazivanjem međunacionalne netrpeljivosti. Simptomatično je kako zbog litija vlada šalje pripadnike specijalnih policijskih jedinica u Pljevlja, Bijelo Polje i Berane da bi navodno čuvali stabilnost i međuvjerski sklad, a u gradove gdje se dešavaju najteža krivična djela nema dovoljno kadra. Opet u Pljevljima crtaju krstove s ocilima u ulicama naseljenim pretežno bošnjačkim stanovništvom imputirajući da to rade učesnici litija. Bježe da priznaju ko su i gdje su danas oni koji su muslimanskom stanovništvu prijetili početkom 90-ih godina prošlog vijeka u gradu na Ćehotini i Breznici. Oni to mogu da rade, ali pitanje je da li će to građani kojima su ta podmetanja namijenjena prepoznati i sankcionisati ideologe tako sramnih postupaka. Ponosan sam na činjenicu da su učesnici litije u Pljevljima u danu nakon što se desilo stradanje dvojice naših sugrađana bošnjačke nacionalnosti prošli u molitvenom hodu, a da se nije čula ni priča, a kamoli pojanje, pjesma ili skandiranje. Tek crtanje trobojki je nepočinstvo prvorazrednog reda, koje narušava multietnički sklad u Crnoj Gori. Trobojke su „dobar” povod da se traže državni neprijatelji podjednako unutar Crne Gore i van nje. Na stranu moj blagonaklon odnos prema trobojci, nejasno je šta dobijaju time oni koji ih crtaju, ali i kome i zbog čega iste smetaju pa odmah moraju biti prekrečene. Narodna zastava očigledno bode oči onima kojima narod treba samo jednom u 4 godine kada je poželjno izaći na glasanje i njih birati. Dobro bi bilo da oni koji crtaju trobojke s tim prestanu, jer će biti optuženi za spregu sa organizovanim kriminalom. Država, reći će, bi se obračunala sa kriminalnim klanovima da ne mora ćerati one koji izazivaju „opštu opasnost” crtanjem zastava od tri boje. Nećemo ni mi koji se oglašavamo po društvenim mrežama bolje proći, jer ćemo biti izgovor predstavnicima policije, tužilaštva i sudova da bi njihova operativna saznanja o kriminalnim grupama bila pouzdanija da ne moraju čitati naše tekstove u kojima kritikujemo njihov nerad. Učesnici litija su „odgovorni” što policija mora da nas prati pa ne mogu da budu na mjestu izvršenja najtežih krivičnih djela i pohapse izvršioce. Konačno krivi smo što je Vaskrs došao kad i Božić i proljeće u sred zime, jer da nije litija snijeg bi ove godine pao i zimska turistička sezona bi bila uspješna, a državna kasa puna.

No, nismo za sve odgovorni, za nešto smo i zaslužni. Naravno naše zasluge ne mogu biti na mikroplanu već imaju planetarni značaj. Da nije litija, ne bi Putin i Erdogan potpisali sporazum o prekidu oružanih sukoba u Siriji. Ruski predsjednik je na ovo bio prinuđen jer je morao zanemariti Siriju i okrenuti se Crnoj Gori u kojoj su mu stvari izmakle kontroli. Konačno svaka demokratska vlast morala bi uzeti u obzir istraživanja po kojem 69 odsto očekuje rješenje trenutne situacije u Crnoj Gori posredstvom dijaloga crkve i države. Takođe, odgovorne državnike bi trebalo da zabrine to što 54 odsto anketiranih kažu da su se vlada i skupština nepotrebno umiješale u poslove crkve. Odvojenost crkve i države lideri vladajuće ljevičarske partije doživljavaju kao nemogućnost da crkva utiče na društvene tokove i kreiranje ambijenta u državi, a da oni mogu da presuđuju ko je crkva, kome pripada imovina koja je prije mnogo vjekova ostavljena našim parohijama i eparhijama te kako i kad treba u hramovima služiti. Ovakav pristup nepoznat civilizovanom svijetu neće donijeti dobra nikome pa ni onima koji nakon što su sve prodali žele da krčme i ono što je božje iako se nalazi na zemlji. Na njihovu nesreću, iza nas je vrijeme kada su bile crkve prazne ka' pećine puste, jer su bile prazne duše, pa prazne i crkve. Danas su pune crkve ispunjene dušama koje krasi ljubav prema Bogu i bližnjemu.