Piše: Mitar Šušić

Odavno je izgubilo smisao reagovati na svaki izliv građansko-kumrovačkog fanatizma. Fosilizovane aveti lijevih skretača, u horu sa raznim nagrađivanim pacovima, grizu svoj kolač mržnje i emituju zarazu. Svako bavljenje njima neminovno dovodi do toga da se i sami pomalo kontaminiramo tim otrovom i da, ako ništa drugo, sebi upropastimo par trenutaka. Mudrost je sklanjati se od zla.

S druge strane, istinu smo dužni iznositi i ponavljati do beskraja. Ne zbog gore pomenutih zarobljenika svoje otupjele savjesti, već zbog velikog broja izmanipulisanih i zavedenih ljudi, koji iskreno traže istinu, ali nemajući znanja, tačnije – vjerujući zvaničnim tumačima naše stvarnosti, ostaju taoci nakaradnog „građanskog“ šovinizma i euro-fanatične ideologije frižidera, koja čovjeka svodi na nivo životinje.

Srpski nacionalni ponos, izražen kroz služenje vrijednostima koje se u velikoj mjeri poklapaju sa univerzalnim moralnim vrijednostima (a koje robovi svjetskog gazde i poltroni lokalnog vezira nazivaju „velikosrpski nacionalizam“), trn je oku te globalističke klike. Ne zbog navodnog nepoštovanja države, niti nekih teritorijalnih ambicija koje im se priviđaju, već upravo zbog sistema vrijednosti koji taj nacionalni ponos sa sobom nosi, a koji je nepremostiva prepreka širenju globalne ropske svijesti. Svaki čovjek sa ovog podneblja u sebi ima utkanu slobodu kao glavni cilj i osnovni uslov svega, jer nas je istorija tome naučila. Sloboda je temelj svakoga dobra na ovom svijetu. Ne lažna sloboda kakvu nam podmeće novi robovlasnički poredak, ne razuzdana i dekadentna sloboda da sami sebe uništimo, ne sloboda koja je zapravo ropstvo grijehu, već prava sloboda - da budemo dostojni darovanog života i dostojanstveni pred sobom i drugima. Sloboda, shvaćena kao mogućnost da, ako hoćemo - budemo sinovi Boga živoga.

Ali, ne – kažu građanski eurofanatici – na oltar evropskih integracija mora se prinijeti poneko i ponešto. Naivni bi pomislili da nam ta ropska svijest, koja čitav vijek pokušava da nas odvoji od onoga što jesmo, želi dobro i da su te žrtve koje oni traže zapravo neki korumpirani političari ili neke reforme birokratije. Lažu da je to bilo koji funkcioner i bilo koja partija i bilo koja presuda i bilo koja državna institucija. Ta žrtva je sloboda i nacionalno dostojanstvo. „Evropa nema alternativu“ – klicali su, jednako kao danas ovdašnji strani plaćenici, i ustaški misionari u NDH ranih četrdesetih godina prošlog vijeka. Bespogovorna pripadnost Evropi, tada oličenoj u Trećem rajhu, bila je dovoljan razlog da se opravdaju sva zvjerstva koja su uradili. Usvajanje evropskih vrijednosti i tada je tražilo žrtvu – lični osjećaj humanosti i slobodne savjesti.

U tom cilju, izgradnja novog montenegrinskog identiteta, kao i mnogih drugih prije njega, samo je etapa u slamanju dostojanstva srpskog naroda. Veliki broj časnih i poštenih Crnogoraca, Brđana i Bokelja prihvatio je tu ideju iz najboljih uvjerenja da će se tako lakše izgraditi slobodna država, kao okvir slobode porodice i pojedinca. Teško je zadržati suze nad njihovom zabludom, nad njihovom iskrenom željom da Crna Gora postane „planetarni primjer mudro i humano organizovanog i ekonomski bogatog ljudskog društva“. Snivanje ljudskom rukom projektovanog raja na Zemlji obično se završavalo kao u „Životinjskoj farmi”. Danas su sigurno svjesni da od njihove vizije nema ništa. Od željenih otvorenih danas su dobili zatvorene granice, zabrane ulaska i protjerivanja na osnovu verbalnog delikta. Od željenog neučešća u „ratovima devedestih u kojima gine crnogorska mladost za tuđe ideale“ dobili su mladost koja se opijena idealima koji su nam nametnuti, međusobno ubija po ulicama crnogorskih gradova. Od državnog dostojanstva dobili su - štipaljkama okačenu zastavu na balkonu. Naša je misija da im pomognemo da izađu iz zablude, da ih prihvatimo i ohrabrimo.

Fizičku slobodu smo dali kao hipoteku za kredite koje nam daju oni koji su nam prethodno sve oteli. Duhovna sloboda koja se do danas očuvala može čak i u tim uslovima da preživi i da iz nje vaskrsne sve što je nestalo, ali samo ako pokažemo da smo toga dostojni. Znaju to dobro oni koji danas pokušavaju da preuzmu infrastrukturu Srpske pravoslavne crkve, nerazumno u svojoj materijalističkoj svijesti uobražavajući da će tako izvršiti konačnu duhovnu okupaciju ovog naroda.

Na njihovu žalost, duh je srčan, i tim putem će uništiti samo sebe. I one koje uspiju da zavedu. Jedan primjer iz istorije jevrejskog naroda, zapisan u Svetom pismu, uči nas o početku i kraju političkih ambicija nad religijom. Zbog dinastičkog sukoba, deset izraelskih plemena odvojilo se od ostatka Izraela u Sjeverno kraljevstvo, kasnije nazvano Samarija. Njihov kralj, Jerovoam, svjestan da će zajednička religija i sveštenstvo podijeljeni narod ponovo ujediniti, usled čega će on izgubiti vlast, osnovao je svoju vjersku zajednicu i postavio svoje sveštenike. „Car je načinio dva zlatna teleta i rekao narodu: „Ne treba više da se mučite da idete u Jerusalim. Evo tvog boga, Izraele, koji te je izveo iz egipatske zemlje...“ (1. Carevima, 12,28). Narod se ubrzo izopačio, kralj je tragično izgubio život i vlast, država je, valjda „usvojivši asirske vrijednosti“ brzo postala njihov protektorat, da bi svi zajedno otišli na smetlište istorije, te se od željene slave došlo do potpune propasti. Kako je danas u toku pokušaj prevođenja srpske Sparte u srpsku Samariju, neophodno je zapamtiti samo jedno – Samarija, kao i ona zlatna telad su netragom nestali, a Izrael i danas postoji.

(Autor je advokat)

---