- Piše: Milutin Mićović

Ima ljudi koji su od rođenja nakrivo nasađeni, i onih koje neko, u neko vrijeme –dograbi i nakrivo nasadi. Znate, ima talentovanih, visokih specijalaca kojima ide od ruke, čak fantastično, masovno nakrivo i naopako nasađivanje. Vrlo često i vrijeme im ide na ruku. Jer, nekad, i samo vrijeme je nakrivo nasađeno. Pa oni koji su zaposleni na njegovom suludom poslu misle da sve rade pravo, a rade krivo. Oni kažu: tako je danas vrijeme, ko te pita. Nije niko lud da ispravalja krive Drine...

U svakom vremenu ima takvih idejnih struja, koje pospješuju takav nasad. (Ovdje bi pjesnik Novica Tadić stavio riječ – nakot.) Nasad i nakod mogu da budu različito, a mogu da budu i isto. Nakot se najprije veže za životinjsko potomstvo, ali se često upotrebljava i za ljudsko. Metafore imaju jaka leđa da životinjsko carstvo prenesu u ljudsko, i ljudsko u životinjsko, bez umora. Metafore odrade poslove, što ne mogu teorijska poimanja i visokointelektualne spekulacije. One ne spekulišu, nego rade ono što rade magarad na velikim državnim građevinama. Znate, u nadahnuću magarac može hiljadu kila da ponese, i još usput da zagleduje lijepe ždrebice. I od jednog pogleda može da mu sav teret spadne s leđa. To je tajna njegovog mističnog srca. Magarac obično nije nakrivo nasađen, ali ga nakrivo nasađeni tovare i pretovaraju, dok magarac svojom agonalnom rikom ne pozove Boga u pomoć, da mu skine krvnički tovar s leđa, i pobije zle najamnike koji ga pretovaraju.

Jedan Banjanin govorio mi je još u prošlom vijeku: kad se nađe Banjanin nakrivo nasađen ne uliježe dok sve Banjane o jadu ne zabavi.

Razlikuje se nakrivo nasađen i naopako nasađen. Naopako nasađen je opak i naopak, i to ne uvija i ne ukriva. Opakost i naopakost mu je priroda i pravilo. On hoće ono što je gore da spusti dolje. A ono što je dolje, da digne gore. To je, ako nijeste prije čuli, kao kad šef bordela hoće još i da osnuje crkvu za svoju klijentelu. Jer zašto bi se crkva pravila važna, ako su potrebniji bordeli, i pristupačniji širokim narodnim masama od te svetice, kaže naopako nasađeni šef.

A jedan Katunjanin mi je prije tri decenije rekao: znaš, ima nas koji kad imamo nešto da kažemo nimalo ne krivimo vrat, i ne kolačimo očima, a ima među nama i onih, koji kad nešto „kaževau” krive i gudale vrat, i kolače očima, jer tako hoće da daju do znanja, da je to što „kaževau” važno za opstanak države i naroda. Ali ljudi su ih lako čitali, i nikad im nijesu davali vlast, jer bi takvi sve naopako nasadili kad bi se dokopali državne sile!

Znali smo se nekad. Čevaljani znali Cuce, Cuce Banjane, Banjani Golijane i Pivljane, Piljani Drobnjake i Moračane, Moračani Rovčane i Trebješane, Vasojevići Kuče, Kuči Petroviće, Skadar Zetu. Znalo se ko je ko, dok laž nije dobila duge noge. Turko Miljanić je govorio: „Ne čitam novine, dosta laži čujem i kad sađem na pljacu velimsku”.

Sad se najčešće čuje među nama: ne gledam RTCG, dosta nam je državnih laži. Ti koji nam tamo uređuju život i priključenija, nakrivo su ili naopako nasađeni.

Prolazim s prijateljem prigradskom pustarom, kad pored puta, mnogo sasađenih i zarđalih maljeva, maca, macola, drila, borelja, noževa, kusturica, čekića. Pitam otkud ovaj mrtvi alat ovdje? Kaže - to je onaj alat koji je odradio svoj posao. Sve je to bilo nakrivo nasađeno. Kad maljevi pojedu snagu svojih zloradnika, kad potroše svoju držalicu, više to nije nizašta, nego za otpad.

(Autor je književnik)

---