- Piše: Čedomir Antić

Zamislimo, došao i taj dan. I meni se, 2000. godine činilo da se dogodilo nemoguće. Imao sam dvadeset i šest godina, a Slobodan Milošević je na vlast došao kada sam imao trinaest. Mogu zamisliti kako će biti Vama.

I kada taj dan dođe, uprkos sasvim prirodnim i ljudskim očekivanjima, neće smjesta nastupiti vrijeme pravde, slobode i demokratije. Svi ćete neko vrijeme biti zadovoljni, a onda će se pokazati nekoliko istina. Tiranije nastale na totalitarnim diktaturama su kao afričko drvo baobab - unište svu zemlju oko sebe. Vlast nije mijenjana od 1945. godine. U tiraniji, uz formalno višestranačje, živjeli ste punih trideset godina. Opozicija - sistematski podrivana, nikada slobodno razvijana -biće nespremna, i to krivicom tek oborenog režima, za velike zadatke demokratizacije i reformi. Da je Đukanović ikada bio državnik, da je makar u jednom času svoje preduge karijere bezakonika poželio zaista da bude državnik i obnovi državnost Crne Gore, trebalo je da pomiri njene narode, da svima pruži puna prava, da njeguje opoziciju i da podrži i prihvati smjenjivost vlasti. Umjesto toga, on je na bratoubilačkoj svađi, u nepotrebnom evropskom sukobu, na mržnji održavao lični režim.

Kada režim pod pritiskom većine građana, uz pomoć demokratskih država Evrope i svijeta, konačno padne, najvažnije je da demokratska opozicija ne prihvati nikakav kompromis sa bilo kojim od elemenata prethodnog režima. Da, najbolje i najlakše bi bilo kada bi Sjedinjene Države preuzele odgovornost za svog balkanskog Norijegu. Da FBI i DEA, uz pomoć dva bataljona marinaca, izvrše jednu intervenciju i da odvedu svih 90 najodgovornih: od Britve do Šiška i od onog bivšeg Giškinog oficira do centarfora i bekova petlića iz kotorskog predgrađa. Da njihovo razvijeno pravosuđe razmotri sve za šta su optuženi, osudi krivce i kazni ih. Toliko duguju građanima Crne Gore, poslije svih ovih decenija muka kojima su doprinijeli. Međutim, najviše što istinske demokrate na Balkanu mogu da očekuju od Sjedinjenih Država jeste dobronamjerna neutralnost.

Zato je jako važno izbjeći krvoproliće. Uprkos željama podgoričkog režima, do građanskog rata neće doći. Moguć je progon Srba, ali to će biti početak kraja za nasilnike. Najvažnije će biti na miran način podstaći organe sile da se vrate u stanice i kasarne, prihvate demokratsku volju naroda. Za to su potrebni samo odlučnost, istrajnost i hrabrost. Poslije nikako ne smije da dođe do „narednog odisaja”. Niko, pa ni Milo Đukanović, ne smije ni u jednom trenutku da bude nezaštićen i postane žrtva ni najblaže uvrede i prijekog pogleda. Nije tu riječ o humanosti, niti o pravnoj državi. Riječ je o investiciji u budućnost: zar nije kralj Nikola napustio Crnu Goru obrukan, dočekao 1919. prezren i usamljen, pa su greške i sudbina učinili da 1989. bude vraćen u otadžbinu kao veliki junak i državnik. Milo Đukanović nije kralj Nikola, kralj je bio srpski vitez, ovaj je otpadnik i korupcionaš, ali ipak, buduća pokoljenja u prošlosti obično traže ono što žele da vide ili im je neophodno u njihovo vrijeme.

Umjesto da započne spor među opozicijom oko vlasti i da u njemu učestvuju i arbitriraju ostaci Đukanovićevog režima, nova vlast treba da postigne jedan „Istorijski sporazum o građanskom pomirenju, pravdi i državnosti Crne Gore”. Temelji sporazuma mogu biti samo uvažavanje svih strana: 1. nema sumnji u državnost i nezavisnost Crne Gore; 2. nema sumnji u ravnopravnost, identitet i politička prava njenih naroda. Ustav će biti donesen tek nakon što Skupština utvrdi, a Vlada državnog spasa sprovede anti-autoritarne zakone (Zakon protiv državnog i organizovanog kriminala, kao i zakone o otvaranju dosijea, rehabilitaciji, denacionalizaciji, restituciji i lustraciji).

Nezavisno sudstvo je jedina ustanova koju nova vlada treba da uspostavi prije izbora za Ustavotvornu skupštinu. Tako će pošteno biti sprovođeni novi zakoni i izbori za Ustavotvornu skupštinu će biti valjani. Imovina DPS-a mora biti nacionalizovana, partija, kao i svi režimski sateliti, mora proći proces „denacifikacije” i nove registracije. Treba razbiti ekonomske temelje političko-kriminalne hobotnice koja vlada Crnom Gorom. To će biti teško zato što je većina kapitala oprana i provučena preko stranih država i njihovih građana. Moguće je, međutim, primijeniti poznat recept: bogataši koji krše zakon se globe, a političari koji su im to omogućili - robijaju.

Tek kada pet puta mirno promijeni vlast, i to u razumnim razdobljima (između 4 i 8 godina) Crna Gora će biti istinski demokratska država. Do tada, neophodni su kompromisi, popustljivost, jedinstvo u poštenju i časti, ali i beskompromisnost prema političarima kriminalcima.

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---