- Piše: Vuk Vuković

Dokumenta su hladnokrvna – tako da će ona koja budu nastala po diktatu postkoronavirus perioda, sa zastrašujućom preciznošću, predočiti jedan presjek koji je načinila luda linija neoliberalizma, mahnita i potpuno nepredvidljiva, što gospodari ostvarenim i opštim stanjem neizvjesnosti, u kojoj je sjutrašnjica tačno onoliko daleka koliko i svaki davnašnji sad već mrtvi mit iz koga je nastala i furiozno se razvijala sve pred sobom pustošeći, kao gigantska opklada u kojoj se investiralo u krizu (kapitalizam pretrajava kao velika kriza registrovana na svako polje podjednako), jer se tako jedino i moglo budući da se direktno, brzinom svjetlosti, kretalo ka kraju kao vječitom cilju i trijumfu.

Sve izvan bežičnog biznisa prenesenog na polje što cirkuliše na mreži fiktivnog kapitala trpi eksploataciju rada kome prijeti buduća robotizacija, automatizacija, pokretna traka maksimalno islativa; iznutra socijalno trule, velesile su za nedjelju dana bile slomljene od strane virusa, jer se nakačio na potonje odjeke ruinirane realnosti.

Svijet će biti ili programski tačan (zgusnut), ili rasut u paramparčad (tečan). Ideologija krajnosti: matriks je na ivici, privid je sve drugo što se razmnoženo razliva, u blještećem sjaju beskrajnog rolovanja, društva bez granica, koje materijalizuje poput pukog proizvoda uveliko već zamorenu i slobodu na kraju same sebe koja, pritom, nikad nije bila prostor u kojem se moglo realno djelovati. Znak i pustinja iza, pol kao fetišizacija prezračenog tijela. (U nemoći da se konstruiše događaj, opšta politizacija naprosto iznuđuje od ljevice da program pobune temelji na utopijama našim nasušnim.)

Ubrzanost se materijalizuje u urbanosti. Presijedanja i zastoji su pragovi kontrole, dok je spoljašnost zatvorena, tako što je izvrnuta u jedno ograničeno ospoljenje. Tako se ona i presadila u virtuelno, mnoštveno, mjesto bez opisa!

Prikopčani na tačke sa kojih se unedogled dijeli, realnost je istančanija, svodi se na izbijeljeni, ubrzani te uzmičući trag, neuhvatljiv, umnožen sve dok ne izgubi esencijalnu, pretpostavljenu jedinicu, tako da je odjednom, svugdje i nigdje. Ona se javlja kao glas, onaj uvijek već prema nesmjestivom subjektu, čija je pojava jednaka signalu: protok, ne zavisi li od trenutačnosti, što će reći – praska koji odbija bilo koju anatomizaciju, koja, opet, nije atomska i prijeteća po sebi?

Pad signala, zamračenje slike, gubitak kontakta, sve to ima mnogo od šizoidne linije neokapitala, upravo, dakle, one koja ide kuda hoće, i prema čijim se tragovima, lutajući u zatvorenom ludilu, donekle upravljamo. Socijalizacija – eho sile signala, tako da je društvenost uvrtloženo mnoštvo, raslojeno i nikad prema ničem identično; udvajanje i račvanje odraza. Zagazilo se s druge strane materijalizacije, u apstraktnu bjelinu polifolične prozirnosti.

Novi horiznot neizvjesnog: sudbina signala umnogom zavisi od razgrubljivanja materijalnog, od umnožavanja dematerijalnog. Od pokretnih prostora bez unutrašnjosti univerzuma prostrtog izvan sebe.

---