Piše: Darko Jovović
Skoro da nijedna vijest u poslednjih nekoliko decenija nije tako zagonetno i zabrinjavajuće odjeknula Crnom Gorom kao da Milo Đukanović neće biti nosilac liste DPS-a za poredstojeće parlamentarne izbore. Možda to ne bi bilo tako strašno da narod između sebe ne poče da šapuće: „Uteče“. Nit’ kraće rečenice nit’ veće enigme odavno nijesmo čuli i vidjeli. Zar da utekne onaj bez koga se ne može, onaj bez koga mi ne bismo bili to što jesmo? Ko mu to reče da bježi kad se zna da njemu niko ništa nije mogao da naredi? Kako to da lista nosi njegovo ime, a da njega nema? Kako da ga narod zaokruži kad on nije na papiru, već neki drugi koji su uvijek bili iza glavnog? Kako s njim, a bez njega?

Ovo sigurno nema nigdje bez kod nas, da s drugim budeš na prvom mjestu, a da se pita onaj koga nema. Onaj koji uteče. A da li je stvarno utekao ili se samo povukao da bi neko drugi bio prvi, to baš nije jasno? Kao što u našoj ponosnoj domovini mnogo toga nije razjašnjeno, od onog da li je glavniji prvi ili drugi, i da li je isto kad neko bježi i kad se povlači. Nije jasno ni ko koga ovdje gura, da li onaj prvi onoga što ga nema, ili onaj koga nema onoga prvog što ga ima.

Ova zagonetka je munjevitom brzinom zaintrigirala ne samo nas, nego i čitav svijet. Kako i ne bi kad se zna da se u Crnoj Gori ništa ne može uraditi, a de se ne pita prvi kojeg sada nema i koji, kako neki kažu, uteče. I dok mnogi širom vaseljene ne ispravljaju glavu, rješavaju ovu komplikovanu pitalicu, na svu sreću, iz vrha partije na vlasti procuri vijest da je prvi evidentiran kao počasni nosilac liste, iako se to ne vidi, uz obrazloženje da je on nadrastao ovozemaljska takmičenja, s obzirom na to da drži rekord po broju pobjeda. Uz to, rekoše da je prvom, koga nema, ostalo da se takmiči jedino s Bogom u želji da se domogne neba i da, onako veliki, gospodari s visina i usmjerava kuda i kako da ide Crna Gora.

Zanimljivo objašnjenje, reklo bi se na prvi pogled, da opet nije onih koji se pitaju kako može da bude glavni, a bježi. Uz to, postavlja se pitanje kako neko može da bude počasni nosilac liste kad to zakonom nije regulisano i kad to nigdje u svijetu nije zabilježeno. Međutim, „mozgovi“ iz vrha partije, koji nikada nijesu bili prvi, rekoše da je to eksperimentalna šema na osnovu koje će se formirati nova naučna disciplina pod nazivom: „Imaginarno uspostavljanje počasnih titula“. Napomenuše da to možda obični svijet neće razumjeti, ali da će se formirati ekspertski timovi koji će to detaljno objasniti narodu, uz krilaticu: „I kad ga nema, zamisli da je tu“.

Poslije svega, stiče se utisak da je ovdje u pitanju krajnje zanimljiv politički iskorak gdje onaj koga nema dominira nad onim koga ima. Problem je možda samo u tome, što mnogi koji se ne razumiju u imaginarna poimanja svijeta neće htjeti da zaokruže listu na kojoj nema do sada glavnog, iako se zna da je on počasni nosilac i da je njegovo ime sakriveno ispod ovih što se vide. Takođe, mnogi kad su čuli ono „uteče“, počeli su i oni da bježe, ne da bi se negdje skrasili, već zato što je sada počasni uvijek bio putokaz šta treba raditi u datom trenutku. Tako da će, bojati se, većina, birajući između ostati ili otići, izabrati da uteknu, onako kako je to u njihovim očima uradio za njih uvijek prvi.

No, s obzirom na to da se ovdje radi o komplikovanoj problematici, naš narod navikao da nešto posebno ne napreže svoj mozak sigurno će početi gromoglasno da viče „uteče”... jer to je jednostavnije da izgovori nego da obrazlaže da je prvi sada počasni i da ga nema samo zato što ima drugih.

---

”Ovo sigurno nema nigdje bez kod nas, da s drugim budeš na prvom mjestu, a da se pita onaj koga nema. Onaj koji uteče