- Piše: Krsto J. Pejović

Neoliberalna globalizacija je za neke u Crnoj Gori obavezno razmeđe između korijena i njihovih izdanaka, što je nažalost dovelo do izvjesnih dioba, pa možda i nekih seoba. Najveći Srbi, junaci, oličenje čojstva i pravde, svjesno su napušteni, zapostavljeni ili ignorisani. Upozorio bi na takvu pojavu i Ivo Andrić riječima da ne treba bježati od ljudi. Časni Crnogorci bi dodali da ne treba bježati ni od svetorodne loze Petrovića, koja je bila i ostala izvorište srpske duhovnosti i crnogorske državnosti. Nesporno je da je svetorodna loza Petrovića ostala i nauk na ponos naroda Crne Gore. Zato se osnovano danas postavlja pitanje gdje je granica ljudskog shvatanja savremenog čovjeka Crne Gore? Odgovor je dat u maksimi „sve je moguće i ništa nije nemoguće“.

Ono što posebno zabrinjava u ovom vremenu jeste to da je svak sebe ovjekovječio čojstvom i junaštvom. Zato i ne čudi što malo ko izbjegava oštre sudove i sukobe, iako se svaki nesporazum može riješiti barem s više opreznosti. Možda su jednom broju građana ambicije nerealne, da ne kažemo pogrešne, jer bježe od nekadašnje stvarnosti, bar po porijeklu svojih predaka. Zato se valja ponovo podsjetiti riječi Iva Andrića da je Sveti Petar Cetinjski živio uplašen od svog naroda, i da se jedino nije plašio smrti. Otuda i konstatacija da ovu zemlju nijesu stvorili ni Zapad ni Istok već narod Crne Gore. To znaju i oni s čijih strana pljušte kritike, pa i uvrede prema onima koji znaju svoje porijeklo. Sunce izlazi sa istoka i to je nesporno, i pri takvom stanju valja podsjetiti da je i Hristov lik okrenut prema istoku.

Narod je pretvoren u hladne i bezobzirne sudije, i uvučen u nerealne i neutemeljene priče koje su „satkane“ od podvala i od kojih njihovi tvorci ne osjećaju ama baš nikakav umor. Sve je manje onih koji govore istorijski trezveno i politički odmjereno, pa je neminovno što su gubici morala enormni, što je za odmjereni narod Crne Gore totalna šteta. Kao da je narod digao ruke od pravih vrijednosti i gleda kako nestaje moral Crne Gore, za koju je umni Veljko Vlahović kazao da je jedna siromašna familija.

Izgleda da je Sveti Petar Cetinjski pišući poslanice glavarima plemena, nahija i kamenitih brda predvidio ono što mi danas mimo volje imamo. On je očito znao što mi danas i ne znamo i ne shvatamo. Pisao je poslanice da bi narod ostao vrednosniji, da bi narod bježao od grijeha, od jeretika, jer je znao da jedino ponos pomaže čovjeku na njegovom putu. Volter je kazao da ako prošlost ne uči čovjeka onda je njegov put slijep. Istina, ovo vrijeme nije posve opšta propast. Ostao je ipak čovjek, bez obzira na to što su „zli jezici gori od pištolja“, i što zao glas, kako to narod kaže, nose i ptice. Ne može se osporiti ni činjenica da tamo gdje su dobri ljudi čovjek nalazi i svoju otadžbinu. Da nijedan čovjek ne može da preoblikuje svoju individualnost, potvrđuju i riječi Ivana Meštrovića da se ne može ni početi, ni nastaviti iznad sebe. Valja se sjetiti i kazivanja don Nika Lukovića u Skupštini naroda Crne Gore 1946. godine da su Crnogorci najčistija grupa među Srbima, koji su donijeli sa Kosova ne samo barjak slobode, nego su obnovili i srpsku srednjevjekovnu slavu, te da se u Crnoj Gori rodila prva državna misao kod Srba u XI vijeku. Ovo kazivanje o našim korijenima ne bismo mogli shvatiti kao cjelinu a da se ne podsjetimo na riječi značajne istorijske ličnosti Crne Gore Ivana Milutinovića, izgovorenih u Kolašinu 13. jula 1944. godine, da ko nije dobar Crnogorac nije dobar Srbin.

I ako nema zadovoljstva bez suprotnosti, neka nam bar „jezik bude hranitelj“ dobre priče i prave istine. Toga bar narod Crne Gore treba da bude svjestan, kao što neizbježno treba da bude svjestan i Njegoša koji je kulminacija srpske pisane riječi, Njegoša koji je čak i na nebesima sve opipao... Njegoša koji je hram srpstva, Njegoša koji je praznik naroda Crne Gore i Srbije, Njegoša koji je znao da je crnogorstvo najveće zvanje i čin srpstva. Ukoliko se ne budemo ponosili veličinama naše istorije, nećemo ostaviti dobre tragove niti prave korijene iz kojih bi nastali časni izdanci, saglasno tradiciji naših predaka.

---