Piše: Predrag Ražnatović
„Odlučujući izbori“ poznata sintagma, nebrojeno puta ponovljena u crnogorskom medijskom prostoru, ali još od vremena predreferendumske kampanje 2006. godine ove riječi nisu nosile pravu snagu i dramatiku. Ozbiljnost ovom iskazu danas nesumnjivo pojačava činjenica da će od izbora 30. avgusta u mnogome zavisiti sudbina Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori.

Izbori će svakako biti posebni. Odvijaju se u vrijeme pandemije korona virusa, a prati ih i osjećanje podmukle zebnje i očekivanja neizbježne ekonomske krize. U nečemu oni, ipak, i liče na sve prethodne. I ovog puta se, sada već rutinski, vrši zloupotreba identitetskih pitanja od strane vladajuće partije. Sve dosadašnje crnogorske izborne kampanje su bile bolne epizode dugog i davno otpočetog procesa nasilne promjene identiteta Crnogoraca. Nečasno djelovanje fašističke hulje Sekule Drljevića iz prve polovine XX vijeka, nastavio je znatan broj rukovodilaca revolucionarne socijalističke vlasti. Ovaj proces je na trenutak usporen takozvanom AB revolucijom da bi s novim žarom bio nastavljen 1997. godine pod vođstvom predsjednika Mila Đukanovića.

On je pobjednik svih izbora od tada do danas. Kontinuirano je potvrđivao svoj talenat za politiku makijavelističkim postupcima – lažnim obećanjima, naglim političkim obrtima i lakoćom smjenjivanja najbližih saradnika.

U predanom radu na promjeni identiteta svojih građana odlučno je otpočeo obračun sa Srbima, mada je s jednim brojem njihovih predstavnika povremeno ulazio u koaliciju. Lakoća vladanja, u kojoj se ogledala neograničena moć, imponovala je njegovim obožavaocima. Uspješno je završio posao progona ćiriličnog pisma, nasilne promjene imena srpskog jezika, priznanja Kosova, nasilnog pridruživanja NATO savezu. Na kraju je uslijedio udar na Srpsku pravoslavnu crkvu, koja kao hrišćanska ne pripada samo Srbima, što predstavlja najfrapantniji potez u bogatom registru bezobzirnih obračuna. To je ista ona instiucija kojoj je Đukanović, iako ateista, ukazivao veliko poštovanje u vrijeme borbe za sudbonosni predsjednički mandat davne 1997. godine. U poslednjem činu obračuna sa najstarijom institucijom ovog naroda – donošenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti – najbolje se ogleda karakter najmoćnijeg crnogorskog političara.

Od samog početka njegove neograničene vlasti prirodno je da su najveće nezadovoljstvo u državnom sistemu ispoljavali Srbi. U novostorenim balkanskim državama oni dijele sudbinu poražene strane u ratu koji su vodili sa najvećom vojnom silom u istoriji čovječanstva.

Krajem prošlog vijeka je Srbima u Crnoj Gori pokazana moć i sposobnost tada nespornog gospodara svijeta tako što je uz njihovu pomoć postavljen mladi i odan predsjednik. On je, uz pomoć i zaštitu SAD i Evropske unije, sticao neograničenu lokalnu moć i neopisivo materijalno bogatstvo. Već 23 godine on donosi brojne odluke ne pitajući stanovnike svog malog feuda. Nije morao poštovati rezultate popisa stanovništva ni činjenicu da većina njegovih građana govori srpskim jezikom. Ništavna je bila i očita istina da svi pravoslavni vjernici, u Crnoj Gori – gotovo stoprocentno – ne žele zakon koji ugrožava status i imovinu njihove Crkve.

Odgovornost koju kao čovjek u ovom vremenu osjećam i koja me tjera na ovakvo javno obraćanje dolazi od činjenice da pripadam dijelu populacije koja je ponajviše doprinijela stvaranju tragično i možda nepovratno podjeljenog i uniženog društva. Ovu populaciju čine ljudi rođeni prije više decenija,u prošlom vijeku. Muškarci ove dobi su davno služili vojni rok, a pripadnici oba pola su imali marksizam kao obavezan predmet u školi. Gotovi su svi učeći taj predmet dobro znali naslove i autore djela „Teze o Fojerbahu i Anti-Diring“. Učeni su da budu ateisti i koriste latiničnicu što je bio jedan od dokaza njihove modernosti.

Nakon svih trauma i raspada država u kojima su živjeli, čini im se da danas žive neki drugi život, a da su jedan već priživjeli.

Ovaj svijet zaista ne liči na onaj kada se predsjednik pojavio. Današnji svijet je, kažu, nehuman. Pripada otuđenim ljudima u globalno povezanom svijetu, u stalnom pokretu i svima se čini ubrzanom protoku vremena. Crnogorski građani žive u državici, jednoj od najmanjih na dunjaluku. SAD i Evropska unija imaju ogromne probleme u sopstvenim društvima i sada žele da se nekako održi mir na brdovitom Balkanu.

Rusija i Kina nisu više zemlje koje se mogu potcjenjivati, a njihove ambasade od sprdnje, kao u video-igrici, bombardovati.

U Crnoj Gori se uprkos intenzivnoj nacionalnoj indoktrinaciji, odnekud, neobjašnjivo, pojavio mladi naraštaj koji se ozbiljno suprotstavlja paklenom naumu promjene identiteta, ali i i socijalnoj nepravdi. Neki od njih su odbili stipendije, sigurnu egzistenciju i razne ponude šarolikog potrošačkog društva. Željni su pravde, poštovanja i duhovnog uzdizanja.

Svjetski tehnološki progres je omogućio pojavu novih medija i unaprijedio komunikaciju među svim slojevima društva. Društvenim mrežama se sada nezamislivo brzo šire informacije, a građanima uliva hrabrost i potreba za poštovanjem ljudskog dostojanstva.

Zastrašujuća beslovesnost crnogorskih vlasti prilikom donošenja spornog Zakona o slobodi vjeroispovijesti mobilisala je veliki broj tradicionalno nezainteresovanh birača – do sada inertnih apstinenata.

No, ipak se moramo zapitati da li su zaista ovi izbori za sve nas sudbonosni? Na njima se ne bira novi predsjednik, a teško je zamislivo da će ovaj aktuelni predložiti svog protivnika za mandatara.

Pravoslavno sveštenstvo i njegova pastva, koju čine u ovoj situaciji ujedinjeni Crnogorci i Srbi, s neprekidnim molitvama iščekuje izbore koji bi rezultirali promjenom vlasti i povlačenjem spornog zakona.

Srpski narod u Crnoj Gori, utemeljivač stare države i njene slave, na izborima neće imati svoju jedinstvenu listu. Politički predstavnici srpskog naroda su odavno u koaliciji sa građanskom strankama, uvijek u nadi da bi u demokratskom građanskom društvu mogla svima biti obezbjeđena nacionalna, građanska i vjerska prva, za koja su Srbi pod ovom vlašću bili u dobroj mjeri uskraćeni. Svjesni su da, bez obzira na rezultat, izbora ne bi mogli sami da formiraju vlast. Pripadnost NATO savezu i priznanje Kosova budno če čuvati i nadgledati stvarni vladari ovih prostora. Crkveno pitanje, pitanje upotrebe jezika, pisma, školskih programa, mogu se valjano rješavati jedino potpunim poštovanjem građanskih prava. Naredni period će od svih građana zahtijevati razum, slogu, uporan rad i ogromne napore.

Srbima će nakon svega biti potreban osjećaj jedinstva, hrabrost, odlučnost na popisu stanovništva naredne godine. Od njega će zavisiti i dalji odnos velikih sila prema njima i njihovom statusu. Jer velike sile neće odustati od svojih geopolitičkih ciljeva, pa pritisak na ovo poslednje parče zemlje sa pravoslavnom većinom na Jadranu ne može prestati.

Ankete i procjene govore da će se izbori rješavati tijesnom većinom. Svi savjesni građani koji žele bolje odnose u društvu jednostavno moraju izaći na ove izbore i pokušati zajedno da zaustave dalje sukobe koji već imaju ozbiljne posledice.

Na kraju, ostaju otvorena pitanja koja dodatno povećavaju opštu zabrinutost: šta sve može učiniti aktuelna vlast u toku i nakon izbora, i da li je demokratska promjena u ovim uslovima moguća?

Na koji način se može demontirati sistem koji je decenijama pažljivo utvrđivan (ne)djelima partijskih aktivista?

I nakon izbora će mnogi problemi ostati neriješeni, a buduća vlada će otpočeti rad u uslovima teške ekonomske i društvene krize. Ništa se neće konačno riješiti 30. avgusta 2020. godine. Mnogo toga tek počinje. Nema kraja. Biće još izbora.

(Autor je magistar političkih nauka)





.

---