- Autor: Srđan Škoro

Istom brzinom kojom je ukinuo vanredno stanje kako bi sebi organizovao lažne izbore, a sopstveni narod žrtvovao, prepustivši ga opasnoj zarazi, Aleksandar Vučić je ukinuo sve mjere prema Crnoj Gori. Uradio je to po komandi iz Podgorice, koja je isto tako brzo i bez ikakvog prihvatljivog objašnjenja to učinila prema Srbiji. Razlog više nego jasan. Panika je zahvatila Mila Đukanovića i njegove vladajuće krugove. Sva relevantna istraživanja pokazuju da, i pored svih višedecenijskih uvježbanih izbornih krađa i pritisaka, glat gubi izbore!

Dovoljan razlog da u pomoć pozove svog poslovođu iz Beograda, isto tako preneraženog od straha, jer bi poslije Milovog političkog sloma, sigurno uslijedio i njegov. A otkrilo bi se i mnogo toga iz zajedničkih poslova, dosad u tajnosti vođenih. Osim što se odvojeno busaju u srpske i crnogorske grudi, nijednom zapravo nije stalo do sopstvenog naroda i pripadnosti. I zato ga uvijek i u svakoj prilici žrtvuju za svoje potrebe. Jedina nacija koju obojica priznaju su moć i novac, koji iz te moći upravo proizlazi. I da bi to sačuvali, učiniće bukvalno sve. Pored poslova veže ih i zajednička neskrivena mržnja prema Mitropoliji Srpske pravoslavne crkve.

Naglim ukidanjem zabrana zbog opasnosti od korone, zapravo je počela operacija spasavanja Mila Đukanovića i njegovog režima od nezadrživog pada. Upregnuti su bukvalno svi resursi. I ljekari i travari. Ali ne pomaže. Ni Bebini jednokratni izumi, ni ogromne pare raznih kartela.

Pošto dijeljenje ličnih dokumenata za glasanje pripadnicima albanske nacionalnosti nije donijelo očekivane rezultate, a i nezgodno je da baš Albanci u toliko velikom broju podrže Mila, pozvani su, uvijek za ovakve rabote spremni i uigrani Vučićevi srpski glasači. Autobusi za dovoz Srba na glasanje već su unaprijed zakupljeni, spominje se, osim sendviča i besplatnog prevoza i 50 eura po osobi koje bi na dan samog glasanja mogli prerasti i u cijelih 100 eura. Malo li je za uvijek ponositu i poštenu Crnu Goru?! Radi bezbjednosti svih učesnika demokratskog izbornog procesa, moguće je da će biti kao pratnja angažovani i krizni štabovi obje države.

Paralelno sa Milovom i Vučićevom bus litijom za glasanje, priprema se i navodni novi državni udar preko ljudi iz Srbije. Naravno, duboko povezanih sa Rusima i svim onim snagama koje žele Crnu Goru da otrgnu iz kandži NATO i Zapada. Jednom prošlo kao fora, vjeruju da će opet dati potrebni rezultat.

Istovremeno se stvara lažna slika o navodnoj brizi za opstanak turizma u Crnoj Gori i preko medija objašnjava zašto se granice sa Srbijom ponovo otvaraju. Iako je svima jasno da to što do kraja ljetnje sezone budu mogli da zarade neće mnogima biti dovoljno ni predstojeću zimu da preguraju. Ali će zato, bar se tako nadaju, biti dovoljno u paketu mjera da se spasi Milo od gubitka izbora i vlasti. Uostalom, Vučić će Milu, kao i dosad, ispuniti svaku želju.

Ono što, međutim, obojica zaboravljaju, to je da Srbi i Crnogorci sa antropološkog i genetskog stanovišta imaju istovjetne karakterne osobine. Snažno ispoljavanje violetnosti bez ikakvih jasnih znakova odjednom prerasta u malodušnost. Mobilni i spremni na otpor usled spoljašnje ugroženosti, pokazuju neviđenu snishodljivost prema gospodaru kakav god on bio. Svoje vođe obično dočekuju sa ogromnim ushićenjem i zanosom koji često poprima oblik kolektivnog ludila. Kada gospodari odlaze, a to se dešava najčešće nasilnim putem, preciznije, onako kako su i došli, onda ih ispraćaju sa isto tako neobjašnjivom osvetničkom strašću. Isključivo prema željama vlastodržaca, srpski i crnogorski podanici podešavaju svoje običaje i tradiciju, da bi ih se kasnije odricali i stidjeli. Tako to traje decenijama kroz istoriju da bi stigli u sadašnju apsurdnu situaciju gdje se tradicija i stid doživljavaju kao nešto skroz neprihvatljivo. I tako u krug, do novog vođe i narednog poniženja!

Nije tajna da ono što u ovom vremenu izražene prostote duha najviše nedostaje u sadašnjim odnosima Srbije i Crne Gore je istina. A istine nema zbog ispoljavanja nasilja dva režima – Milovog i Vučićevog. Suštinski, riječ je o istom režimu, različito nijansiranom. To što smo suočeni sa nasiljem na svim poljima, posledica je opšte oskudice i besposlice. Isto tako, to što se malo i nedovoljno radi, a oskudijeva u svemu, jeste rezultat ogromne pljačke koja je postala neraskidivi dio vladanja na ovim prostorima. Razlozi za toliku dozvoljenu pljačku kriju se u velikom trpljenju oba naroda. A odgovore za razloge trpljenja trebalo bi potražiti u stanju duha oba naroda, kao i u veoma niskoj duhovnosti njihove inteligencije koja nije u stanju da im na pravi način trasira i osvijetli put.

Samouniženja je, ipak, premnogo. Kao i nepotrebnog, a tradicionalnog hvalisanja. Svemu ovome može stati na put jedino narod u Srbiji i Crnoj Gori. Ako samo odluči. Dogorjelo je davno već. Da li je to i dovoljno, vidjećemo u danima pred nama. U svakom slučaju, ni more, ni sve rijeke i jezera koje posjeduju, neće biti dovoljne da operu režime u Podgorici i Beogradu za sve ono što čine sopstvenom narodu. A za koronu ko te pita!

koreni.rs

---