- Piše: Vladislav Dajković

Ne, uopšte se ne radujem Marovićevom psihofizičkom posrnuću. Naprosto, niti je hrišćanski, niti je u duhu mog porodičnog vaspitanja. Ipak, radovao sam se njegovom političkom padu koji je – vrijeme je pokazalo – bio samo njegov, i ničiji više. No, njegovo pojavljivanje u medijima nakon petogodišnje pauze doživio sam kao pravu političku dragocjenost – dragocjenost koja bi se mogla naći i u nekom udžbeniku Fakulteta političkih nauka pod naslovom – Uspon i pad jedne nekontrolisane moći.

Dakle, trosatni intervju sam poslušao s posebnom pažnjom, trudivši se da se izmaknem iz ležišta pristrasnog opozicionog gledanja na stvari. Krenimo redom: intervju Svetozara Marovića – drugog čovjeka naše dugogodišnje DPS zbilje – kazao je mnogo više o svima nama, nego o njemu samom. Iako bivšeg funkcionera partije vlasti bije glas da „mnogo priča, a slabo šta kaže“, ovaj put to nije bilo tako. Sve je rekao za one koji znaju, umiju i hoće da čuju.

Prije svega, pokazao je da je on – čak i u doba najveće moći – običan čovjek od krvi i mesa sa svim strahovima koje ima i običan čovjek, te da je plašt nedodirljivosti, ipak samo plašt.

Pokazao je i da je Milo Đukanović – govoreći makar u kontekstu prijateljstva – monstrum nad monstrumima, te da je spreman, kako Sveto reče, da vas uz Dalijevu kafu gleda u oči dok vam priprema zatvorsku omču oko vrata. Ovom izjavom Sveto je, pretpostavljam, poručio ostalim funkcionerima Demokratske partije socijalista šta ih čeka jednog dana – bili lojalni ili ne – svejedno je.

S druge strane, težak – neko će reći zasluženo težak – period kroz koji je porodica Marović prošla proteklih godina, Sveta je primakao sudbinama običnih ljudi od kojih se kontinuirano otuđivao poslednjih decenija. Gledajući njegov lament nad sopstvenim sinom koji je – je li – izgubio svoj stan u sporu sa državom, pomislio sam da li se makar sad pita kako je desetinama hiljada ljudi – poput mojih rođenih sestara – koji su morali da napuste Crnu Goru zbog nemaštine i da se nikad u nju ne vrate.

Govoreći o njegovom viđenju Zakona o slobodi vjeroispovijesti koji je uzdrmao cijeli pravoslavni svijet, ističem da sam se izuzetno prijatno iznenadio lakoćom i jednostavnošću kojim je do apsurda doveo Milovu želju da se obračuna sa Crkvom koja u Crnoj Gori stanuje punih osam vjekova. No, da li bi takav stav imao da je i dalje na vlasti – ostavljam čitaocima na procjenu. Ipak, njegova ispovijest o redovnim odlascima sa Đukanovićem kod mitropolita Amfilohija svojevrsni je dokaz o kameleonskom poimanju politike od strane Đukanovića, koji bi – hipotetički – mogao već sjutra da tvrdi ne samo da nismo Srbi, već da potičemo od, recimo, Indijanaca.

O odnosu sa mitropolitom Amfilohijem govorio je biranim riječima, kao o sopstvenom ocu koji ga je prigrlio onda kad niko drugi nije htio. To se, ako pažljivo gledamo, da shvatiti kao još jedna poruka: i kad sva blaga ovozemaljskog svijeta, a pogotovo politike – prođu – Crkva ostaje ta koja će vas prigrliti, ma koliko nekad kidisali na nju.

Analizirajući njegove vrlo jasne poruke o aktuelnom političkom trenutku, o činjenici da je, kako on kaže, vrijeme za promjene i borbu za budućnost Crne Gore (aludirajući na veliku narodnu koaliciju) shvatio sam da bih većinu i sam u ovom trenutku potpisao. Osim toga, izjavom da bi jedini spas za DPS bio da – paradoksalno – ode sa vlasti, pogodio je samu suštinu.

Najzad, šta god mislili o posrnulom političkom ideologu DPS-a, čini mi se da je ovo više njegov povratak, negoli kraj. Mislim da njegov doprinos, baš kao i doprinos biznismena Duška Kneževića, mogu biti onaj odlučujući udarac Đukanoviću, koji će ga poslati u mračnu prošlost. Sveto, vrijeme ćutanja je prošlo. Vrijeme je za kontranapad.

---