- Piše: Nikola Ivanović

Da li napokon slijedi preokret u Crnoj Gori, 30. avgusta 2020. godine? Dugovjekoj vladavini posao je olakšan, jer u stratifikaciji moći, u poslednjih 165 godina, u upravljanju se gotovo ništa nije promijenilo. Sva vlast bila je u rukama knjaza, kralja ili monarha (1851–1941), slijedi vlast komunista, 75 godina (1945–2020). Da li ovim izborima slijedi preokret, saznaćemo 30. avgusta?!

Uoči ovih izbora masovno se mlati po Milu Đukanoviću, a ja neću, jer mu se ne može osporiti politička nadarenost, koja se, pored ostalog, očitovala i u tome što je vješto držao opoziciju u permanentnom klinču. Opozicija se najčešće orijentisala na postizbornu političku trgovinu. Sjetite se nekih trgovina, od pozicije čelnika parlamenta, do „sitnih”, ali značajnijih trgovina, recimo, kako je uveden crnogorski jezik u Ustav, uz pomoć lidera najjače opozicione partije, koja je tada bila favorit Zapada, ili borbe „mladih lavova” i „starih vukova”, cijepanja jedne stranke da bi se dobio čelnik parlamenta. Srpske stranke nijesu imale toliko nacionalne odgovornosti da se ujedine i da budu druga ili čak vodeća politička snaga u parlamentu Crne Gore.

Znao je sklonost Crnogoraca koji su tražili oslonac u gospodaru. Za razliku od beogradskih lidera, koji su i poslednjeg činovnika Brisela slijepo slušali, znao je tim činovnicima da uzvrati. Kad je činovnik, zamjenik šefa poslaničke grupe Evropske socijalističke partije Hans Svoboda direktno ušao u unutrašnja pitanja Srbije i krenuo na suspenziju Vojislava Koštunice, jer je on, kako je rekao, prepreka za stvaranje proevropske vlade, prvi je Palma izjavio – neću Koštunicu! Pomenuti Svoboda je ušao u unutrašnja pitanja i Crne Gore.

Upozorio je Mila Đukanovića, kao prethodno Vojislava Koštunicu, da se ne kandiduje na izborima dok se ne „raščiste optužbe” o njegovoj umiješanosti u šverc cigareta. Uslijedio je odgovor, koji se u slobodnoj interpretaciji svodi na sledeće: imate li Vi pametnija posla, nego da upućujete šta ko treba da radi?! Poručio je drugu Svobodi da se lati ljepšeg posla, „da dođe na priganice – na Ivanova korita”.

Kao šef partije, dok je nakratko bio van vlasti, apelovao je da Vlada mora što prije da počne sa realizacijom velikih infrastrukturnih projekata i posebno potencirao početak izgradnje auto-puta prema sjeveru. Sintagma „ka sjeveru” imala je dvostruki marketinški pogodak: zadovoljava zaostali sjever a, s druge strane, dio srpske javnosti to podržava kao spasonosnu ideju čvrstog spajanja sa Srbijom. Dobio je i srpske glasove. Ovih dana reprizira se ista matrica, opet veza sa Srbijom. U udarnom TV dnevniku prije dva dana istaknuto je da su radovi na autoputu Bar- Boljare završeni 90 odsto, svi tuneli prema Srbiji su probijeni i da će auto-put biti u funkciji iduće godine. Reprizira se dosadna partijska ovještala propaganda: uspjesi, uspjesi, investicije, investicije, gradnja, gradnja. Sve cvjeta pa sam zabrinut što će Crna Gora s tolikim uspjesima. A dio opozicije prijeti praznom puškom Svetozara Marovića, koji se tek sada sjetio, „politički filozof” sa Skalina, da mu je dodijeljena uloga crnogorskog Sanadera.

Jedna od ključnih poruka zvanične vlasti svodi se na kategorički politički imperativ - podjele moraju da se prevaziđu! Ostaje odgovor na pitanja: ko, gdje, kada i zašto? Lično mislim da sijanje mržnje treba sankcionisati i podvesti pod klauzulu „udruženi zločinački poduhvat”, što primjenjuje Haški tribunal kad sudi Srbima. Dalje, u finišu kampanje zvaničnika imamo ukazivanje na „opasnost” od miješanja sa strane, gdje se traži abolicija za poraz. Navodno, pod navodnim uticajem ruskih „imperijalnih interesa instrumentalizovana je SPC (?!). Znači li to da se neće priznati mogući poraz? Ministar odbrane podsjetio je da smo imali uplitanje 2016. godine i da imamo institucije sistema koje su sposobne da odbrane ugroženi interes države.

Sadašnjost ne možemo valjano razumjeti ako ignorišemo prošlost. Prvi srpsko-crnogorski raskoli nakon ujedinjenja, dirigovani su spolja. I to ne od „naturalizovanih Srba” iz Beograda, kako je govorio kralj Nikola, nego od „naturalizovanih Montenegrina” iz Zagreba, koji su bili zagovornici teze da Srbi i Crnogorci nemaju nikakve zajedničke etničke korijene. Na to je svojevremeno ukazivala „Slobodna misao”. Izdvajam članak pod naslovom „Zagrebačke orjentacije” (od 9.avgusta 1936.). U prilogu se imenuju i pokretači raskola: „U Hrvatskoj žive samo tri Crnogorca: Mićun Pavićević, dr Sekula Drljević i Savo Štedimlija (Savić Marković Štedimlija). Niti oni trebaju Crnoj Gori, niti Crna Gora njima. Srbiju su naselili Crnogorci; južnu Srbiju i Metohiju takođe; Crnogorci - učitelji, sveštenici, sudije, profesori, preplavili su čitavo srpstvo”... Navodim i politički stav najčuvenijeg Hrvata u južnoslovenskoj istoriji, Josipa Broza Tita o kralju Nikoli. Na jednu opasku Milovana Đilasa o operetskom i despotskom karakteru vladavine kralja Nikole, Tito je žustro odgovorio: „A ne, nama mladima je on bio simpatičan, hrabar, patriota, Jugosloven.” (Milovan Đilas: „Druženje s Titom,” str. 120).

Istorija je slična arheologiji, otkriva se po slojevima. Priča o komitama ima dvije varijante. Borci protiv austrougarske okupacije i borci protiv srpske okupacije. U četiri požutjele knjige crnogorskog doseljenika Luke M. Pejovića „Život i rad američkih Jugoslovena,” zapisana su svjedočenja iz prve ruke i brojna imena dobrovoljaca, koji su iz rudokopa Džuna (Aljaska) i Čikaga krenuli u pomoć svojoj braći, učestvujući u borbama protiv okupatora iz Prvog svjetskog rata, kao i u borbama za Skadar i Bregalnicu. Bilježim ime znamenitog Bjelopavlića. Organizator jedne ekspedicije bio je Marko M. Bošković iz Orje Luke kraj Danilovgrada, koji će se opet „vrnuti” iz SAD, da nanovo uzme pušku, čim su Srbija i Crna Gora stupile u rat protiv Austrougarske 1914. godine. Kako bilježi hroničar, Bošković je krenuo sa 175 dobrovoljaca Srba iz Crne Gore, Srbije, Bosne, Banije i Like. On nije priznao kapitulaciju i organizovao je četu komita, napadajući okupatore iz zasjeda. Uhvaćen je nakon jedne austrijske potjere i osuđen na smrt. Dok je kopao raku gdje će biti sahranjen, stigao je dekret iz Beča, da se sve smrtne presude preinačuju u doživotnu robiju. Pomilovan je 1917. godine doživotnom robijom od austrijskog suda u Podgorici. Nakon oslobođenja i ujedinjenja, vratio je dugove za put prodajom dijela očevine u Crnoj Gori, odbio primamljive poslove u državnoj administraciji kao zaslužan ratnik, komita, i opet se obreo u SAD. Bio je jedno vrijeme i predsjednik kulturno-prosvjetnog društva „Njegoš”.

Razmišljajući o ishodu narednih izbora u Crnoj Gori, smatram da je prof. dr Branko Kostić ostao u vrhu DPS-a teško je vjerovati da bi se mogli zakopati duboki rovovi između Crnogoraca i Srba. Svakako ne bi Stipe Mesić bio počasni građanin Podgorice, koji je prezreo priznanje... Nije doputovao da primi priznanje, nego su Montenegrini priznanje odnijeli u Zagreb promoteru otimanja Prevlake. („Neka svako gradi na svome”).

(Autor je bivši direktor, glavni i odgovorni urednik „Pobjede”)

---