Autor: Ines Pol
To da stranke na kongresu biraju svog predsjedničkog kandidata široko je rasprostranjena praksa u demokratijama. Takve pompezne manifestacije u SAD, na kojima republikanci i demokrate te izbore proslavljaju po nekoliko dana, tipično su američki. Iako je već mjesecima jasno ko je pobijedio na predizborima, kandidati te nominacije prihvataju uz velike gestove i uz mnogo riječi.

Izazivači koristi takve forume da bi predstavili svoje političke vizije, a kako bi već uvjerene, kao i potencijalne pristalice motivisali da izađu na izbore. Kada neki od kandidata iza sebe ima već jedan od dva dozvoljena mandata, on tu pozornicu koristi kako bi demonstrirao moć, pokazao šta je već postigao i šta još želi da postigne.

Sve to u praksi obično prate brojni aplauzi i euforija, kiše konfeta i balona. Ali u ovoj godini pandemije sve se promijenilo. U zemlji sa ubitačno visokom stopom infekcije takve velike manifestacije su izostale. Oba izborna tima uzavrelu fazu bitke za Bijelu kuću morala su da ograniče na virtuelni prostor.

Još uvijek se ne može reći ko je ovaj do sada neviđeni izazov bolje savladao. Obje stranke pokušale su da naprave balans – s jedne strane, kako bi zadovoljile svoju već postojeću klijentelu, a s druge, kako bi na svoju stranu privukle neodlučne glasače. Oni su potrebni i demokratama i republikancima da bi uspjeli da osvoje sledeći predsjednički mandat.

I iako se nakon ovih šou-manifestacija ne može reći ko je pobjednik, gubitnik se već zna. To su američki građani koji žive u društvu koje više ne može da se složi ni oko osnovnih parametara zajedničkog života. Jedan od tih parametara je, recimo, da se provjere tvrdnje političara. Ili da postoje osnovne naučne pretpostavke koje će u najmanju ruku biti na snazi dok se ne dokaže suprotno.

Sve to je sa Donaldom Trampom stavljeno van snage. Svako ko njegove laži i izvrtanje činjenica dovodi u pitanje – bilo da je riječ o novinarima ili o naučnicima – taj biva ponižen i proglašen huškačem. Postoji jedan veoma veliki broj Amerikanaca koji vjeruju samo u ono što se uklapa u njihov svetonazor. Uljepšavaju se ekonomski pokazatelji, teoretičari zavjere druge zemlje pretvaraju u opasne sile koje žele da ovladaju SAD, umanjuje se opasnost od smrtonosnog virusa.

Dva stranačka kongresa još jednom su jasno pokazala koliko su Sjedinjene Američke Države podijeljene, kao i to koliko je poslednjih godina bila djelotvorna politika Trampove administracije zasnovana na lažima. Sada počinje vruća faza predizborne kampanje. Bitka kakva se do sada nije dogodila. Bitka u kojoj činjenice ne igraju nikakvu ulogu. Bitka u kojoj više nema većinskog zajedničkog poimanja stvarnosti, već bitka u kojoj jedan čovjek svojim rijaliti-šou-programom pod kontrolom drži veliki dio zemlje.

Demokrate su daleko od odgovora na tako nešto. Ne uspijevajući da formiraju novi politički kadar koji ne bi bio sastavni dio elite u Vašingtonu, oni igraju u korist neprijatelja demokratije. To je za mnoge američke glasače dokaz da je aktuelni sistem slomljen i da je zabrinut samo za sopstveni opstanak.

Tokom narednih sedmica moći ćemo da pratimo kako će demokratske snage da napreduju i kako će postojeće kontrolne instance pokušavati da povrate moć utvrđivanja činjenica. Nakon ovih stranačkih kongresa i reakcija na njih, čovjek mora zaista da se zabrine za SAD. Postavlja se pitanje šta bi za ostale demokratije mogao da znači eventualni ponovni izbor jednog populiste? Da li je to prethodnica globalnog razvoja?

Živimo u vremenima u kojima društva sve teže uspijevaju da se usaglase oko razumijevanja zajedničke stvarnosti. SAD sve više liče na rijaliti-šou koji bi njegovim učesnicima, građankama i građanima, trebalo da pruži osjećaj da su heroji. Pa čak i ako to nema nikakve veze sa stvarnošću.

dw.com

---

”SAD sve više liče na rijaliti-šou koji bi njegovim učesnicima, građankama i građanima, trebalo da pruži osjećaj da su heroji. Pa čak i ako to nema nikakve veze sa stvarnošću