Piše: mr Nikolina Đurović
U početku stvori Bog nebo i zemlju, kasnije čovjek državu. Potom Bog stvori čovjeka po obličju svome, nazvaše se građanima. Te darova Bog slovesnost čovjeku, čeoni režanj i centre za duhovnost, moralnost i volju, da ga vodi moralni zakon, a čovjek propisa građanski zakon. U kreacionističkoj istoriji svijeta i ljudskog roda, prvo su bili čovjek i moralne norme, s nastankom građanskog društva rađaju se zakonici i građanske norme.

U međusobnom regulisanju društvenih odnosa, a u nedostatku građanske svijesti i krivičnih sankcija, čovjek reguliše odnose prema društvu posjedovanjem morala – oblikom društvene svijesti koji predstavlja sistem normi zasnovanih na shvatanju dobra i zla. Nepostojanjem građanskog društva i institucija, koje bi počinioce krivičnih djela „gonili po službenoj dužnosti“, u pregrađanskom društvenom uređenju jedini relevantan gonič izvršioca krivičnih djela jeste savjest. Savjest – to je njen sud, napisa Dostojevski.

S pojavom građanskog društva javljaju se građanski i krivični propisi koji uređuju međusobne građanske odnose i propisuju krivične sankcije. Zakonodavna vlast, kao jedna od grana vlasti, a kojoj je dato da propisuje i usvaja raznorodne akte i naizgled odlučuje o sudbini svojih građana, pri opredjeljenju svoga glasa „za“ ili „protiv“ nekog građanskog zakona ima da konsultuje sledeće: duhovni i moralni zakon – savjest ili obezduhovljeni i animalistički zakon protiv-savjest. Pri opredjeljivanju sopstvene volje „za“ ili „protiv“, zakonoglasač i zakonousvajač ima i da zaobiđe bilo kakvu svijest i savjest, potčinjavajući sopstvenu volju volji jednoumlja i padajući na taj način u svojevrsnu nesvijest. Nesvjestica je sindrom savremenih zakonoglasača i zakonousvajača koji, nepreuzimanjem odgovornosti za sopstvenu savjest, konsultuju drugog (protiv)savjest.

Savjest, kao duhovni princip u čovjeku, podrazumijeva slijeđenje moralnih normi i poštovanje višeg, apsolutnog – božijeg zakona. Pri konsultovanju sopstvene, zdrave savjesti, savjesni pojedinac se ponaša kao razumna ličnost. Prema Nikolaju Berđajevu: „Ličnost je duh i pripada duhovnom svijetu. Ličnost je put ka Bogu...“ Takva zdrava, slovesna ličnost, postupajući po sopstvenoj savjesti, nepogrešivo izglasava i usvaja pravedne i pravične građanske zakone, koji su oslonjeni najprije na duhovne, a potom na građanske vrijednosti. Takvi, duhovno ukorijenjeni zakoni, postaju zakoni jer se oslanjaju na Vrhovni i nepromjenljivi zakon. Otuda proizlazi da je za izglasavanje pravednog i pravičnog zakona neophodan princip božanskog u svijesti zakonousvajača – Teos. Stoga se i kaže da je Pravda teonomna, ukorijenjena u božijem zakonu.

Odsustvo savjesti i Teosa, kao vrhovnog principa, kod zakonoglasača i zakonousvajača, zahtijeva savremen modalitet oslanjanja isključivo na sopstvene, ljudske snage, a kako to i obično biva u idolopokloničkim kulturama – čovjek će ideale zamijeniti idolima, i na upražnjeno božije mjesto postaviti sebe. Takav, formalno naimenovan, autonoman i sekularizovan vladalac, kao „istaknuti pojedinac“ sȃm sobom postaje nosilac moći i izvor svake pravde i pravičnosti. Budući da nije teonomna – ukorijenjena u Vrhovnom zakonu, takva pravda postaje autonomna, zasnovana na sopstvenim uvjerenjima i htijenjima. U odsustvu univerzalnih, teonomnih vrijednosti vladaju lične, sekularizovane vrijednosti, a Pravda kao Lex suprema postaje apstraktna i ništavna. Pravda koju diktira svojevolja, vrlo lako može postati zlovolja, jer u svojevoljnom, bezbožničkom uređenju sve postaje dozvoljeno, čak i ljudožderstvo (opet Dostojevski).

I baš na sceni prethodnih dana „ateistička elita“ dala je sebi za pravo da dira u „teistička osjećanja“. I baš na sceni ovih dana svojevoljnim tumačenjem prava kanonske crkve diraju se prava. Na sceni, svih ovih dana, možda više nego ikada, eskalira sukob principa dva – carstva ćesara i carstva božijega. Kojemu se privoljeti carstvu?! Ako univerzalne vrijednosti rađaju građanske vrijednosti, ako je Pravda starija od Prava, onda je nužno usaglašenje principa dva – niži saobraziti sa višim. U prenebregavanju višeg, univerzalnog zakona pri donošenju nižeg, građanskog zakona sastoji se zadovoljenje forme nauštrb suštine – odlika „farisejske politike“.

Nasuprot uvjerenju „uvjerenih ateista“ stoji idealista i humanista. Idealista ište oba, ali shvatajući poredak carstva dva. Carstvo božije je starije od carstva ćesara, kao što je Otac stariji od Sina. Insistirati na carstvu ćesara, a praviti otklon od teokratskog uređenja, znači praviti otklon od tradicije i morala. Jer, otklon od tradicijȃ je direktni otklon od Boga – detradicionalizacija i dehristijanizacija. Na sceni su prisutne detradicionalizacija i dehristijanizacija, pod plaštom nacionalizacijȃ.

Svjestan i savjestan, crnogorski građanista, nije nacionalista. On je humanista i univerzalista. Shvatajući jerarhiju i poredak, on razumije da nije „majmunskog porijekla“. U odbrani ličnog dostojanstva on staje u odbranu carskog porijekla i u odbranu svetinjȃ. Njegovi argumenti su sasvim utemeljeni – Crna Gora je sekularna, ali većinski pravoslavna država.

I dok uvjereni ateista uzvikuje „ne damo lepinje“, uzimajući lepinju kao najveću svetinju, ujedinjena u ideji, elita pjevuši „ne damo damo svetinje“. Pitanje je svjetonazora! Savremeni fenomen 21. vijeka je Elitija – elita na litijema, a kako neko istinski pametan reče, elita je na litijama. Elita na litijima je glas savjesti protiv nesvjestice i nesvjesnih zakonoglasača. Elit(ij)ista je humanista-idealista, glas razuma naspram uvjerenih elit(ate)ista. Budi i ti elit(ij)ista i humanista-idealista, budi istinski elitista i daj svoj doprinos u odbrani svetinjâ! Jer, svetinja je pretežnija od lepinjâ...

---

”Savremeni fenomen 21. vijeka je Elitija – elita na litijema, a kako neko istinski pametan reče, elita je na litijama