PIŠE: Vuk Vuković
Potpuna povezanost, tečna i fluidna, vrtoglava, omogućava da se prolazimo istovremeno na svim nivoima, svjetlosnom brzinom bez preloma, u otvorenim pustim prostorima, u kojim znak anemično lipše i iščezava, ustupajući mjesto za svecijelu sliku u neprestanom rastvoru, tako da registrujemo samo odlomke, afektivne odraze u estetizovanoj vizuelnoj buci jednog tona koji sam od sebe odzvanja, poput zaglušujućeg donga, eha ovog nedovršenog i mračnog univerzuma. Sve se ponavlja, uključujući i osobenost sna koji nam govori prvobitnim jezikom, dakle, krikom i mumlanjem.

Uvijek već osuđeni smo na nepodnošljiv izbor: ili beketovsko, bezglasno izmirenje, ili beskrajno lutanje u istom. Ta razlika, zaista, savršeno objašnjava poentu zena, i/ili tehniku apriornog odustajanja koju snažno podržava bljesak lucidnosti.

Međutim, povlačenje i samosjenčenje imalo je još kakvog-takvog smisla u srednjem vijeku, epohi prepoznatoj po vitalnom misticizmu, kad je osjetljivi anonimnošću na crtu izazivao Boga, najusamljeniju ideju, jedinu dostojnu pustinjskog dijaloga.

Danas samoće ostaju u vlasništvu klošara i prostitutki, to je kapital bića ulice, autorstvo autsajdera sa ivičnjaka koji prezasićeni svijeta ovjeravaju njegov sumrak.

(U Njujorku, besposleni prorok na trgu, obuzet apokalipsom kao iskupljenjem, propovijeda prolaznicima, koji i ne znajući potvrđuju istinitost njegovih riječi što otkrivaju ostavljenost u kojoj smo dokraja ostvareni. Zar nismo već u paklu, bjesomučno rastrzani između svetih savjeta i erotskih šopova? To govori da sloboda nije savršena, data na dugoročnu (zlo)upotrebu čovjeku, doživljava sve oblike ismijavanja i obesmišljavanja).

Tehnološki svijet isključuje psihološki, čija unutrašnjost biva sve manja i time tjeskobnija, tako da bez vizuelne haotičnosti i hemijske otupljenosti ni za trenutak ne može podnijeti sebe.

Još jedino ludak prati nekakav znak, vjeruje u nagovještaj i slijedi igru slučaja; profesionalac je sterilan, pragmatičan i numerisan, operisan i od potonjeg impulsa nečeg ljudskog.

– Poslovni razgovor ili put u duhovni spas: kakva božanstvena komedija u kojoj smo tek obezbićene kreature sa nešto volje i ambicije koje otvaraju široku i dobro popločanu stazu u propast. Pa ipak, zanimamo se tek i samo za memoare krvoločnog vojskovođe ili za oproštajno pismo stidljivog samoubice, ostali ne dodiruju našu ravnodušnost, blijedi i nemušti, nisu ništa učinili da nam ispune jedno dosadno popodne...

Posle svake dobrovoljne samoizolacije, nakon bdenja nad knjigama okorelih metafizičara i bitničara, nakon noći koju sam proćerdao skitajući se kroz svijet ideja ne napuštajući sobu („A otkuda potiče i koji je vid želje moje?“ Sveti Avgustin), čim banem među druge gdje se, prema fenomenolizima, događa sve, odmah stanem proklinjati slučaj koji me ispiljio na svijet, u jednom vremenu u kojem mi je ostalo da izigravam menadžera ili zagovornika pozitivizma, dakle parazita u pauzi bez prava da mahnito raskine sa svim... Tim činom stavljajući tačku na putu ka krajevima sebe.

---

”