Piše: Milisav S. Popović
Perplexity ind - ili perpleksija inde je još jedan iz serije termina/definicija koji su nekim slučajem zaobišli fenomenološki rečnici sa prostora nekadašnje Jugoslavije, a ukazuje na veoma intenzivno stanje, koje često neevidentirano prođe. „Obična“ perpleksija je poznata lingvistima i bihevioristima – podrazumijeva naglu zbunjenost, nesigurnost, konfuziju koja se pojavljuje nakon susreta sa određenim sadržajem koji ne korelira sa znanjima koja posjedujete (poput toga da vam neko saopšti da postoji kamen koji može da pluta, ili da ženke hijena imaju veći penis od mužjaka). Međutim, onaj dodatak „inde“ pruža mnogo veću težinu – perpleksija inde se evidentira onda kada nastupi izuzetno rastrojstvo, koje nastaje kada osoba doživi spoznaju koja prevazilazi sve što je do tada znala i pojmila. Kada dođe do „eksplozivne istine“ koja je samo njegova, a tiče se čovjekove lične svrhe i uloge unutar života i zajednice. Takvo otkrovenje dovodi do zbunjenosti i blokade ostalih mentalnih spona, jer „šta onda raditi sa svim onim istinama po kojima sam do sada živio“? Najčešće je evidentirana kod lica koja su na neki način „žrtvovala“ sopstvenost drugima, poput monaha, vojnika, naučnika, njegovatelja... Ono što je interesantno, perpleksija inde je uočena i kod starijih osoba, na samom zalasku trajanja... i izražava se izuzetnom tugom. Kasno su došli do velike istine, koja im je, opet, bila potrebna mnogo ranije.

Pseudopenis – Malo je poznato da je naučnik Kurt Levin (jedan od „nenamjernih“ pionira začetne profiličarske metode), osim truda koji je ostavio u polju odnosa zajednice i pojedinca (posebno u dijelu čovjekovog „samoprezira“), zapravo bio prvi teoretičar koji je predložio da se pravi razlika između roda i pola. Jer ne moraju određene biološke/genitalne karakteristike da odrede prirodu/rod bića. Ili, nije sve što ima m.da muškarac. Malo nakon toga isplivala je „tajna“ – postojanje pseudopenisa kod životinja. U brojnim obrazovnim sistemima ovaj podatak nikada nije bio dozvoljen za udžbenike i podučavanje omladine. Tako se održalo dugo. Smatrali su da bi to dovelo do konfuzije, do deliterizacije... Binarnost u shvatanju je time „očuvana“. Iako je edukacija pobjegla od činjenica, pjegave hijene za to nisu marile. Njihove ženke su tada, i vjekovima prije toga, kao i danas, nastavile da posjeduju/nose organ za koji se smatralo da je muški ekskluzivitet. Sposobnost reprodukcije time kod njih nije narušena. Ova vrsta živi u grupama –tzv. zionim čoporima, u kojima vlada ono što bismo mogli nazvati matrijarhatom. Ženke su veće, jače i agresivnije od mužjaka. Predvode i čuvaju svoj zion. I da, imaju penis – i ne radi se o običnoj „vizuelnoj zamci“ kao kod drugih vrsta koje žele da odbiju nasrtljivca. Kod pjegavih hijena pseudopenis ima punu funkciju: za mokrenje, seksualni odnos i porođaj. I sve se vrši kroz dugački falus.

Kamen koji pluta. Plovućac ili plavac, izuzetno porozna stijena koja je vulkanskog porijekla i posjeduje sposobnost održavanja (plutanja) na vodi. Ono što je za nju/njega interesantno – može da bude ogromne, prostrane strukture, tako da postoje čitava ostrva od plavca na kojima se razvio život (izrasle palme, naselile se ptice) i putuju/plutaju morima. Doduše, jednako lako može biti prelomljen u sudaru sa olujama... No, to mu ne zabranjuje da se ponavlja i prkosi zakonima „teških i čvrstih agregatnih tijela“.

* * *

Ne, nije svijet varljiv... samo je naša priroda mimo prirode pošla. Postali smo kategorične spodobe, procjenjujući ostale nadražajnom uvredljivošću sopstvenog nosa. Čudesa koja postoje tako su obična, očigledna – ali drže ljudi oči na pola koplja, gužvajući ono malo znanja u kutovima sala od mozga.

Ostatak uma služi za osudu, sprdnju, prokazu i mržnju. Jer, kako smije svemir da bude veći od mog binarnog boga?

Antička zola kaže „istina će da dođe kad dodirneš kamen što ne tone i upoznaš ženu što može biti oboje“.

Ko to danas zaslužuje? Kad se za grla hvatamo kad nam neko pomjeri mrvice.

A perpleksija inde će kod onih srećnika što je okuse ostaviti samo zabunu, bez „kako dalje“ instrukcije. Jer, oduvijek radimo nešto što se ne smije... Stavljamo tačke tamo gdje idu zapete.

(Autor je književnik)

---

”Antička zola kaže „istina će da dođe kad dodirneš kamen što ne tone i upoznaš ženu što može biti oboje”