-Piše: dr Blažo Zlopaša

Definicija hibrida nije laka; ukrštena jedinka može označavati više fenomena, od biljnog svijeta preko tehnike, kulture, ali i do politike. Ukrštanjem i miješanjem, hibrid postaje uvijek nešto više i nepredvidljivije od svojih sastavnih djelova, a tek ako je sklon mutaciji, promjene je gotovo nemoguće ispratiti. Hibride nalazimo u gotovo svim aspektima stvarnosti, pa i tamo gdje im se najmanje nadamo. Hibrid po pravilu pokazuje jedno, a posjeduje više lica. Nekada je teško ispratiti njegov put promjene i povezati sadašnje stanje sa nekim prethodnim oblikom. I u prirodi se dešavaju mutacije da najjestivije pečurke mutiraju u najotrovnije hibride.

Tako je, na primjer, naš hibrid počeo svoj put kao čist komunista i poslije pada Berlinskog zida odlučno ustvrdio da „Crna Gora može opstati kao ostrvo komunizma“. Tu se već naziru kapaciteti za pomirenje naizgled nepomirljivih paradoksa; i dok su se svuda urušavali ostaci kominizma, on je obećao da će smijeniti staru gardu komunista, a biti veći i istovremeno neki novi komunista. Hibrid je iskoristio energiju radničkog nezadovoljstva i sa Žute grede došao na vlast, da bi potom desetine hiljada radnika prvo pozvao na smjenu vlasti, zatim na front, pa u stečaj i, u najboljem slučaju, u savremeno ropstvo liberalnog kapitalizma. Od početka je Brozovim manirom svoje protivnike napadao zapaljivom retorikom, pa je na tadašnje reformske snage Crne Gore ovako osuo paljbu: „Njihov zajednički imenitelj je srbofobija i antikomunizam. Za naivne, oni se pokušavaju maskirati po poslednjoj evropskoj modi, nazivajući sebe socijalistima, socijaldemokratima, liberalima, čuvarima nacionalne ravnopravnosti i tome slično. A iza toga jedni patološki mrze Srbe, a drugi, perfidniji i vlastohlepniji, tu njihovu mržnju žele iskoristiti da, pošto su otpali iz januarske kompozicije, do istog cilja, dakle do vlasti, sada dođu iz suprotnog smjera!“

Kada današnjeg hibrida vidimo kako se slizao sa hrvatskim političarima i slavi „Oluju“, sjetimo se kako je grmio i huškao: „Granice sa Hrvatskom povući za sva vremena, mnogo prirodnije i logičnije nego što su to uradili priučeni boljševički kartografi, a Hrvatska je željela rat i dobila ga...” O prošlosti i budućnosti je govorio: „Ponosni smo na srpsko porijeklo i crnogorsku državnost, na slavnu istoriju srpskog naroda. Zato i vjerujemo u zajedničku budućnost i prosperitet. Ponosan sam što sam na pravoj strani – Milošević je nešto najbolje što se moglo desiti Jugoslaviji u ovom trenutku, kada povampirene fašističke snage u Hrvatskoj i Sloveniji pokušavaju da unište sve ono što je stvoreno od 1945. godine do sada. Ponosan sam da u ovim istorijskim trenucima budem rame uz rame s njim u odbrani tekovina revoloucije...“ Dosjetku o šahu i šahovnici je već postalo degutantno ponavljati, kao i o vođenju „rata za mir“ sa ideologom današnjeg režima, koji je svoj neslavni kraj obznanio i ovjerio potpisom da je „kriminalac i na čelu kriminalne grupe“. Sjetimo se da je hibridni huškač posebno bio oštar prema liberalima, kojima je kasnije preoteo ideologiju, i 1966. siktao u „Pobjedi“, koja je tada štampana ćirilicom: „Liberali, sa Slavkom Perovićem danas kleče ponizno pred Tuđmanom, nudeći mu ratnu odštetu...“ Takvih izjava bilo je napretek, rasipale su se kao rikošet. Na svu tu zbirku huškačke frazeologije kasnije bi lakonski izjavio da je neka njegova izjava bila „zaista apsolutno benigna u odnosu na mnoge druge izjave koje su se događale sa svih strana u tom vremenu i izjave koje su direktno pretendovale prema određenim prostorima“. Ostaće prepoznat po svojoj „benignosti“ koja je kulminirala poslednjih mjeseci, kada je kao predsjednik svih građana špartao Crnom Gorom i nazivao izdajicama svoje građane koji neće glasati za njega što zbog Crkve što zbog ekonomije.

Retorička akrobatika se godinama postepeno mijenjala: oni koje je srčano branio postajali su njegovi najljući protivnici, a sve za šta se zalagao postajalo je predmet njegove kritike. Čovjek ima pravo da se mijenja, ali i obavezu da snosi posledice. Postajalo je sve jasnije da on nema ideologije, nacije, religije, ni vjernih prijatelja, on ih mijenja i stvara prema potrebi, sve zarad opstanka na vlasti i radi pohlepe. Ono što je kostanta je huškački naboj njegove retorike zasnovan na podjelama i zavađivanju građana da bi na tome temeljio vlast. Nikada nije pokazivao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na viši nivo. Nije čitao knjige ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti sjeo za kompjuter. Ali kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu. Povezivao je činjenice munjevitom brzinom i bio zadovoljan prvim slojem njihovog tumačenja

Hibridnost koja je pod imenom socijaliste sprovela vulgarnu privatizaciju državnih dobara, pod plaštom „brige za sve građane“, obezbijedila je uskom broju ljudi enormno bogaćenje, sve ispod zastave patriotizma i „patriotskog“ kontramitinga, da „ne daju državu“, a država osiromašenih građana, prava čojska Crna Gora, ona njegoševska, većeg neprijatelja nije imala od njih samih, koji ističu da „ne daju državu“.

Generisanjem identitetskih sukoba mnoge je ostavio bez ličnog integriteta i poslao po razne „koverte“, što je zabilježeno na nekom „snimku“, a ostavio nam je da nagađamo šta li se tek dešavalo a da nije snimljeno, i koliko toga je provučeno, a da nije u koverti. Hibridna pojava crnogorske stvarnosti je čudna, u sebi sjedinjuje kulturu partijske zaslijepljenosti i zatucanosti i simulaciju parlamentarizma. Hibridni huškač mijenjao je svoje mete, napadajući ih konstantnom žestinom, a skrivajući se iza deklarativne borbe za pravnu državu izbrisao je granice između partije, kriminala i države. Ateista koji nikad nije prekoračio prag crkve jedno vrijeme ljubio je krst koji će nakaradnim bezakonom o slobodi vjeroispovijesti pokušati da obezdomi nakon osam vjekova i obećavši da će do poslednjeg daha raditi na stvaranju druge nacionalne crkve, registrovane u policijskoj postaji, čime je pokazao da ne poznaje suštinu crnogorskog bića.

Ekonomista, smjer turizam, bez dana radnog staža, koji će od ostrva komunizma, preko pseudosocijalizma, cinično poručiti nezaposlenima da se snađu i faktički i simbolično okrenuti glavu od radnika koji protestuju jednako kao i od medicinskih sestara koje mu plješću dok izlazi iz skupocjenog „majbaha“.

Hibridni huškač nema emocija, već čist darvinistički instinkt političkog preživljavanja pobjeđivanjem slabijeg. E, tu se hibridni huškač prešao kada je većinu svog naroda smatrao toliko slabim da neće prepoznati da onaj isti hibrid vlada huškajući na podjele i zavade. Postoji poznata istina da neke ljude možete varati neko vrijeme, ali ne možete lagati sve ljude sve vrijeme... Tako ne možete ni vladati sve vrijeme huškanjem ljudi jednih na druge.

---