- Piše: Dragoljub Pavićević

Predsjednik je izgubio živce i to je za njega najgore. I za sve predsjednikove ljude. On nije više onaj koji je bio, centar svih marifetluka na Balkanu. Brod je počeo da tone, posada je izgubila i kurs i kompas, pa sad umjesto mirne luke krenuli u šume. Ljudi oko njega već ga polako napuštaju, a neki se spremaju da to urade. Učestalo se evo neko vrijeme pominje fraza „zdravo tkivo u DPS-u”. Još poneko vjeruje da „zdravo jezgro DPS-a” postoji. Od zabluda je mnogo ljekovitije da vremenom svi koji sebe smatraju poštenim, umjerenim, tolerantnim, izađu iz te partije i distanciraju se od opasnih izjava ili aktivnosti čelnika partije koja je evidentno u dubokoj agoniji. Za sobom ostavljaju nered koji se godinama neće moći raščistiti. Zemlja se survala u provaliju. Državna kasa je prazna, nacija je već upozorena da možda već od novembra neće imati odakle da se podijele plate javnim službama, svima koji rade u takozvanoj društvenoj nadgradnji, a ni penzije penzionerima. Dug zemlje se skoro izjednačio sa BDP-om. Valja podsjetiti da zemlju u dužnički bezdan nisu gurnule ni Srbija ni SPC, niti su oni pozatvarali skoro sve fabrike u Crnoj Gori. Ali tako je to u Crnoj Gori. Dok se vlast održavala na koaliciji sa nacionalnim strankama, tada se najgrlatije pričalo o građanskoj državi. Dok su Srbi decenijama ostavljani bez posla, diskriminisani i progonjeni, pričalo se o multietničkom skladu. Najviše se, međutim, priča o evropskim vrijednostima.

Žalosno je, bilo bi i smiješno da nije tragično, što se Crna Gora poziva na evropske vrijednosti. Zemlja koja je doživjela moralni sunovrat, koja poltronstvo izdiže na pijedestal, zemlja u kojoj nestručnost nije smetnja za napredovanje u poslu, zemlja u kojoj se zapošljavanje temelji na nepotizmu i partijskoj knjižici, zemlja koja je u svijetu sinonim za endemsku korupciju i organizovani kriminal, zemlja u kojoj se političke funkcije koriste za otimanje nacionalnog bogatstva i kolekcioniranje vila i stanova nije još sazrela da priča o evropskom vrijednostima. Svijet izvan Crne Gore to zna, narod unutar još ne razumije. Zato je zemlji potreban novi model društva koji će isključiti sve ovo što je ovdje nabrojano.

Tri koalicije koje su stvorile većinu za sastav i izbor nove vlade za sada igraju dosta dobro i mudro, bez mnogo talasanja, mada će im biti veoma teško. Crna Gora je u bankrotu. Crna Gora je i bez unutrašnje infrastrukture institucija koje po definiciji posreduju između društvenih problema i traženja rješenja. Naravno, tranzicija će ići veoma sporo i teško, ali se proces ipak ne može zaustaviti.

Najgore je što nova ekipa okupljena oko Zdravka Krivokapića, Alekse Bečića i Dritana Abazovića nema podršku Beograda. Nažalost, bojazan postoji da će iz „bratske države” dolaziti miniranja. To je već krenulo. Pogledajte „Informer” i slične njemu. Crna Gora treba uljudno da zamoli određene krugove u Beogradu da joj tako ne pomažu. Zanimljivo je da je najveći napad krenuo poslije posjete mitropolita Amfilohija Beogradu i patrijarhu. Da li se i tu mitropolit zamjerio Vučiću – ne znam, uglavnom odmah potom je krenula propaganda. Nažalost, tu su instrumentalizovani i neki „igrači” u Crnoj Gori i oni će vjerovatno biti primorani da se ili povuku ili će da ih izbace iz ekipe. Ne treba da budu ničiji „trojanci”. Zbog njih cio proces prenosa vlasti ne smije da se uruši. Ne bi bilo pametno, a ni korisno po Crnu Goru. Novo vrijeme i novi zadaci traže nove ljude. Decenijsko ostajanje na čelu partija nije kompatibilno sa osnovnim principima demokratije pa bile one dio vlasti ili dio opozicije. Nigdje u svijetu dugo odstajanje na vlasti nije ljekovito za praktikovanje demokratije. Pogledajte Njemačku. Petnaest godina vlasti Angele Merkel dovelo je EU u najveću krizu od njenog postojanja. Počela je da se raspada. Njene greške u politici prema migrantima i prema UK dovele su do izlazka UK iz EU. Tako je i sa partijama. Ukoliko nema redovnih smjena na vrhu, partije se neminovno počinju raspadati formiranjem novih. Te nove najčešće nastaju iz krila zaparloženih stranaka koje nijesu imale snage da osvježe svoje redove i svoj vrh. To je nepisano pravilo egzistiranja političkih subjekata.

Promjene u Crnoj Gori su tektonskih razmjera. Proradio je endemski strah svih vlasti na Balkanu. Zvaničnoj Srbiji iz drugih razloga ne odgovara pad lidera DPS-a. Odmotavanje klupka na Balkanu može biti svjetski belaj za sve „igrače” na Balkanu. Zato je okruženje Crne Gore pobjesnilo. Jer valja naglasiti, promjene u Crnoj Gori su autentični narodni izbor. Ovoga puta nijesu nametnute spolja. Narod se u Crnoj Gori sabrao oko svoje crkve. To nije bilo ničije mešetarenje nego izvorna narodna sabornost. Nažalost, 30 godina straha zatvorilo je mnogima vidike.

---