- Piše: Katarina Sarić

Imala sam 16 godina kada sam se prvi put obrela na antiratnom protestu ’92. na Cetinju (ruku na srce, tadašnji momak me izveo). Bila su to vremena kada smo, umjesto na prva putovanja i koncerte, izlazili na proteste i u parkove na opijanja najjeftinijim pivom. Prve smo gubili, a drugi su dolazili kao posledica tih gubitaka. Balkanski buntovnici su se morali rađati s prefiksom „sa razlogom”, zarad mnogih koji će kasnije reći da je mladost Crne Gore bila srećna, jer nas je mimoišao rat. Naspram toga, činjenica da smo godinama, decenijama, gledali kako nam otimaju obalu, zagađuju vodu, sijeku šume, zatvaraju sunce i mjesec njihovim neboderima za koje su vjerovali i da su „nedoderi” je – manje važna.

Tada sam otkrila borbenu stranu svoje mlade ličnosti u povoju, ali istog trenutka u kojem je neko podigao šahovnicu, ispod koje je, na prstohvat vazdušne linije od one na kojoj smo stajali, bježao srpski narod sa vjekovnih ognjišta – shvatila sam da to nije moja borba. Ja nikada neću mrzjeti jedan narod da bih tom mržnjom dokazala ljubav prema sopstvenom. Ta uska zbirna imenica narod, kojom se označava pripadnost određenom entitetu bez mogućnosti izbora u suštini, predstavlja determinaciju i kao takva meni, zapravo, ništa i ne znači. Naspram one šire, najšire: čovječanstva koje mi je dom i planete Zemlje koja mi je kuća jedina.

Godine 1996. sam naredni put otišla na protest s ocem. Oblačim njegovu majicu na kojoj piše: „Ljudi za istinu”. Ispred zgrade Opštine rodne Budve sam i polako uviđam da su oko mene ljudi koji su palili Dubrovnik, onaj isti koji sam ja, sa sad već bivšim momkom, branila. Ponovo kapiram da ni ovo neće biti moja borba. Da u sledeću ne želim da me vode ni momak ni otac. Da, sačekaću i vijek ako treba, ali ću otići sama. Žena bez oslonca, društvenog ili bilo kojeg drugog backupa, zaštićena statusom, čoporom, kupljena partijskom knjižicom. Slobodna glava. Nedeterminisana ičim, ponajmanje autoritetom.

Tad su mi se iskristalisale, manje-više, dvije matrice ispod kojih sam plivala kako sam umjela i znala trideset budućih godina. Račvale su se u pritoke koalicije brojne, ali nijedna zaista od izvora odmakla. Dok je moja borba trajala, padala sam i ustajala i uvijek ostajala svojeglava i sama. A oko nje se, istovremeno, stvarao kult „čovjeka jedne dimenzije”. Stajala bih na obali, kao na pustom ostrvu kad bi me izbacilo drvlje, kamenje i mulj, pokušavajući da dozovem siluete sa rijetkih plutajućih ostrva na koja sam nailazila ponekad u prolazu, i ona usamljena. Tektonska cijepanja malog dijela svijeta u kojem sam rođena, bila su toliko razorna da sam se pitala da li će (i hoće li) ikada moja zemlja dobiti građansku i čistu opciju kao alternativu ovom kolektivnom sljepilu i ludilu. Osvrtala sam se oko sebe na svim narednim protestima dok na njima nisam izlizala đonove svih čizama propalih revolucija. Pospremila sam ih na smetlište Nju Delhija. Moja je jedina nacija bila hipi, a zastava kosmopolitska. I taj svoj put sam sažela u posljednjem rukopisu „Golo Meso”. Ono živo koje su bacali na skupštine, pod suzavce i gumene metke iz udobnih fotelja, a koje je, uprkos svemu, nastavljalo da hoda uspravno.

I bilo je potrebno četvrt vijeka vode da isteče, da se ta ista voda u cijev stavi, a cijev u performans pokreta URA. Da povjerujem u promjenu. Da se probudim iz hibernacije. Da ponovo pročitam „Majku hrabrost”. Da progovorim ispod četvrt vijeka ćutanja u kojem su nas učili filosofiji trpljenja, oličenoj u krilatici da pametniji popušta, i kada su mi majku, starosjediteljku, gurali ispred ležaljki zakupaca Pizane na kojoj je prohodala, i kada su mi ćerku s društvom vratili ispod Vile Manojlović noćni čuvari tih prokletih mobilijara zbog kojih naša djeca danas nemaju gdje da odigraju partiju jamba, zasviraju gitaru, a mladić i djevojka da se poljube dalje od reflektora privatnika. Zbog njih neću da ćutim više.

Kažu da je sloboda stigla u moj grad, u moju zemlju. Povjerovaću u nju tek onda kad ponovo vidim našu omladinu na plažama, u parkovima, na igralištima. Ne na ulicama ispod zastava – ni crnogorskih, ni srpskih, ni albanskih, niti hrvatskih. Kad ponovo vidim zelenu boju čempresa koji probija beton. URA je. Nisam im se priključila od početka, nisam ni bila u zemlji kad su počeli s aktivnim performansima. Pratila sam ih iz daleka i drhtala nad njima kao nad vlastitim duhovnim čedom, onim poslednjim, koje je samim čudom začeto na ulazu u klimaks. Onaj prvi, pubertetski, pojeo je mrak cetinjskih bijenala, česma je spaljena a ovaj, klimakterični, mislila sam, tek ne bi imao šanse da ugleda svjetlost dana. Sa ovim ljudima bih mogla da stanem rame uz rame. To su napokon moji ljudi, oni koje sam čekala više od pola života.

Koliko je prošlo godina „Malog princa” (tako sam loša u računu), od one 1992. do ove 2020? Na Cetinju se ponovo spominju oni isti traktori, u Budvi se ponovo podižu ona tri prsta i širi karta srpskog mora. Trebam im, osjećam, baš kao što i oni trebaju meni. Jer napokon su se ona davnašnja pusta ostrva na kojima smo, svaki za sebe, ćutali, plutali i tonuli – povezala. I opet smo na početku. Kažem opet, jer neću da mi sloboda izgleda kao na opisanim stranicama koje slijede (ipak sam intelektualka, mada podignuta na ulici) koja zagovara jezik akademske zajednice i sleng u ravnopravnom hodu i može slobodno da kaže da je boli ćošak kako se ko u njenom okruženju osjeća: kao Srbin, Crnogorac, Albanac ili Marsovac: Ali moram kako sam je live doživjela. Noć slobode, nakon trideset godina, napokon, dočekana... Najprije, tu su bili neki klinci koji su, ispod trobojke, dizali tri prsta i pjevali pjesme iz Kosovskog boja – zamolim ih da to ne čine, jer nećemo se, valjda, vraćati u 14. iz 21. vijeka. Al’ džaba mi šarm: nazvaše me „kur.om Milovom i depeesovskom” i još pitahu koliko me isti platiše da botujem pobjedu. Potom uzmem od nekih drugih crnogorsku zastavu (čisto da pokažem, iako mi se srce cijepa što nemam čime drugim, da je noćas, ovdje, na trgu Sunca, oslobođena, valjda, Crna Gora?) – ali ne stignem njome ni da zamahnem, radosna što mrzna vlast koja mi je sve uzela, pa i očev goli život, napokon pade: nazvaše me „ustašicom”. U nastavku se posvađam sa nekim Albancima na društvenoj mreži, braneći Dritana kojeg nazivahu četnikom, te i meni pridodaše isti pridjev (odbijam mu svojstvo imenice u ženskom rodu). Postadoh tako, o koncu iste noći, i četnikuša.

Nemam zaključak. Sem da spalim sve diplome, naročito onu diplomiranog profesora filosofije, i zatražim prijem na najbliže odjeljenje za psihijatriju. Ali neću! Kad ga nisam zatražila onda, sa krhkih 16 godina prvog pada, neću ni sada. Uostalom, sad je URA tu. I sada ćemo tek da rastemo zajedno. Da se više niko ne osjeti kao ja na pobjedničkim slavljima. Da ne bude izopštenika. Samo građana. A biti građanin podrazumijeva bivstvo iznad kategorija nacija, vjera, ideologija. Biti veći od sebe, postati individua koja se izliva i uliva u svijet oko sebe, u opšte dobro. Zato stojim ispred URE danas. Zato sam joj dala glas. Prvi glas za ovih trideset godina nemušti. Da li još možeš da zapjevaš? – došapnu mi, najmiliji Branko. Mogu! Može Crna Gora! – probićemo „debelo uho” – poželjeh da vrisnem. Jer najbolje stvari nekad zakasne, ali samo zato da bi od njih i plodovi bili najobilniji. A kiše je ove 2020. bogato palo.

(Autorka je književnica i filozof)

---