-Piše: Dragan Mraović

Ovo je moja hiljadita kolumna. Tokom njenog trajanja političari su izrekli bar hiljadu i jednu laž da bi nas nagovorili da uđemo u neoliberalni tor Evropske unije. Besramno lažu da je to neki raj koji nas još i pomaže, iako nismo članovi tog raja. Ništa mi od njih nismo dobili na poklon, a uništili su nam privredu, ekologiju, živote. Tvrde da mi želimo u njihov raj, a istina je drugačija. Naredili su našim glavarima, koje su potkupili ucjenama, položajima i novcem, da traže ulazak u EU. Ako neće, onda slijedi obračun s njima, a sa našom zemljom, moguć je i scenario – Ukrajina koju su uništili samo zato što je proglasila šest mjeseci moratorijuma na proces pridruživanja EU paklu. Sada Ukrajina nema više jaku metaloprerađivačku industriju, gubi svoj značaj kao cjevovod za naftu, a nema više ni trgovačku flotu na Dunavu. Sjeća li se iko da je ta flota zapošljavala 40.000 ukrajinskih radnika? Bombardovali su mostove u Srbiji, ali samo na Dunavu, da bi spriječili ukrajinsku flotu da plovi. Ona je propala i Ukrajina nije više bila u stanju da obnovi tu flotu, posebno zato što ju je u međuvremenu zamijenila njemačka flota. To je taj EU raj.

Priča o ekonomskoj koristi od ulaska u EU je čista prevara naših glavara. Šarena laža je da se ulaskom u EU dobijaju neke pare, a o tome jasno svjedoči primjer Italije. Od 1999. do 2019. godine Italija je uplatila na račun EU 302,55 milijardi eura, a dobila 200,93 milijarde eura. To je kumulativni gubitak u 20 godina od 101,62 milijarde eura. Samo u 2019. godini Italija ja platila 17,26 milijardi, a dobila 10,47 milijardi uz gubitak od 6,79 milijardi eura. Uz ovo idu i gubitak monetarnog suvereniteta i kontinuirano nametanje mjera štednje, zatim i restrikcije u proizvodnji na štetu Italije, pa nelojalna konkurencija njemačkih i američkih kompanija, ratovi NATO-a koje finansira Italija… Italijanska lira je devalvirana za 600 posto da bi se prešlo na euro, prepolovljene su plate i penzije, a italijanska nacionalna banka služi kao ikebana, jer o svemu odlučuje Evropska centralna banka, itd.

U kakvom raju živi prosječan Italijan? Knjige za osnovca 394 eura. Prosječna plata 1.550 eura. Granica siromaštva za četvoročlanu porodicu je bila 2.000 eura još prije više od 10 godina. Potrošačka korpa je 2019. bila 2.560 eura. Potrošnja za jednog člana 1.815 eura. (Podaci su iz 2020. godine prema ISTAT-u, Italijanskom nacionalnom institutu za statistiku). Ako prosječna četvoročlana italijanska porodica ima dvije plate (češće samo jednu – na jugu), onda ona ima oko 3.100 eura, a potrošnja po članu porodice je 1.815 eura, pa puta četiri. Za dostojanstven život treba imati 7.260 eura, dva i po puta više nego što ima četvoročlana porodica u kojoj rade i otac i majka. Sirotinja u Bariju nečuvena je. Stanovanje u podrumima u centru grada sa jedinim otvorom ka ulici, dakle bez svjetla i provetravanja, pa se i veš suši na ulici, a penzije 500–600 eura! U „starom Bariju“ je najcrnja sirotinja. Bake ne mogu da prave ni čuvene „orekijete“ u tim budžacima, pa ih mijese na ulici. Gradske ulice se ne peru, pa se od psećeg izmeta ne može proći. Lijepi grad smrdi, jer se gradska kanalizacija izliva direktno u more preko dva kolektora na dva kraja grada.

Oni malobrojni bogati stanuju van grada i njih nam slikaju zagovornici evrounijatskog raja. Što je najgore, građani EU nisu slobodni. Nema slobode bez slobodnog vremena. Sve je organizovano tako da ga oni ne mogu imati.

A sa EU je odlično sarađivala Brozova Juga sa različitim političkim, bankarskim i ekonomskim sistemom i nije joj padalo na um da se učlani. Zašto bismo mi onda bili član evro-pakla?

(Autor je nekadašnji generalni konzul SRJ u Bariju)

---