-Piše: Milisav S. Popović

Položen dlan preko dlana. Njegov odozgo. Gadio se dodira... kad bi to bilo jedino čega se kroz tuđu kožu grozio. Skrenuo bi pogled, da ne gleda u oči svih tih gadova... Sačekao pola minuta, nekad i kraće... pa bi tiho put kamere izustio.

– Nije ovaj.

Sledećeg bi odmah doveli. Opet ispružena ruka. Njegov dlan preko njegovog. Još jednom iskošen pogled. Opet čekanje. Ni ovog puta ništa... prst nije tapnuo.

– Nije ni ovaj.

Odvedoše čovjeka, ubrzo uvedoše novog... Osmog od tog jutra. Znoj mu se od muke znojio. Gdje si, prokletniče?

* * *

Posmatrali su iz susjedne kancelarije. Pomno prateći sliku na monitorima. Čekali su samo klim glavom pa da skoče, da se sjure i utamniče krvoloka. Čopor visokozadrtih faca, svaki značajniji od narednog. I uvijek neka uniformisana budala koja bi sumnjala.

– Na šta smo spali.

– Ćuti, idiote! – iz usta, nikog drugog do sudijinih – Ćuti kad nemaš pojma!

Šamar hitrog srama, i toliko prekornih očiju... Prezir koji su mu velikodušno poklonili samo je potvrdio dugogodišnja šaputanja koliko je zapravo vidovnjak bio uvažen i poštovan – svuda.

Sa zvučnika procuri:

– Nije ovaj.

Sudija dade znak da mu uvedu novog.



* * *

Smatralo se da je rođen takav. On se doduše sjeća da je počelo kad je imao osam godina. Naslonio bi dlan – i najčešće se ne bi desilo ništa. Ali ponekad, mučnih ponekad, mogao je da vidi scene nadljudskog bola. Najprije kod prijatelja svog oca... dobrog čika Tomaša. Toliko poklona od njega, toliko cerenja i gigoljana. Zaigrao se u pokušaju da otme kliker iz stisnute šake. Najednom se maleni prst u njegovo meso ukopa. Krenuše slike košmara...

Vrištao je od užasa, gušeći se u suzama. Morali su hitno da ga odvedu do dispanzera. Vidio je šta je čika uradio prije toliko godina... dva leša, skrivena u jamama obližnjih glavica.

Bješe to prvi zločin koji je riješio... i prvi ubica kojeg je upoznao. A bio je klinac.

Nakon toga preseljenje, i bezbroj institucija i instituta... kroz svaku je prolazio izbockan, testiran i na koncu – istreniran. Sa svojih dvadeset godina postao je najstrože čuvana tajna, najefikasnije oružje u borbi sa monstrumima.

I čovjek prepun strahova... Kakav li sad pakao traži da ga upoznam?

Za deset godina je otkrio više od trideset ubica... kruna njegove karijere bješe hvatanje Cvjećara. Taj je pored rasporenih djevojaka ostavljao bijelu ružu... i nije bilo tragova. Sve do jednog dana. Pronašli osumnjičenog i doveli ga ispred njega.

Uze mu dlan. Koža mu se naježi umah.

Promumla:

– On je... – ispovraćao se nakon dodira.



* * *



Prisustvovao je pogubljenju, i bez ikakvih simpatija posmatrao kako se krvolok savija, ugiba na stolici i moli za sažaljenje, vrišteći „Nisam ja!”, „NISAM JA!”.

Tako očekivan narativ zguljenog manijaka.

Đubre je krepalo uz aplauz pozvanih i „oštećenih lica”.

No, nije mogao više... posebno nakon zagrljaja i suza porodica pogubljenih djevojaka. Njihova duboka zahvalnost ga je dotukla. Ima nečeg u dočekanoj pravdi, makar bila manja od života.

Dozvolili su mu da ode u prevremenu penziju. Da se bavi jogom i da nadoknadi sve što nije imao od djetinjstva... Davio se u stripovima i crtaćima.

Sve do pojave Citata.

Morao je da se vrati nazad.



* * *

Kada ga uvedoše, ništa u odnosu na prethodne ne bi drugačije.

Smjesti dlan na dlan.

Skrenu pogled i poče u sebi da broji sekunde... nadao se da će i ovaj proći bez vizije.

Prst tapnu.

Jagodica se na tren prilijepi uz zglobni pripoj šake.

Krenuše slike.

Takav užas! Tako užasan užas!

Žrtve... nebrojene... preklane... izrezbarene! Na svakoj od njih ceduljica. U svakoj citat. Latinski, starogrčki... Mudre poslovice. Sve priča o besmislu života... i nepotrebnom trpljenju čovječanstva. O potrebi rata i istrebljenja.

Demon! Psihopata!

Osjeti koliko je gad istinski uživao u nepočinstvima.

Htjede da vrisne: On je!

No... prst tapnu i s druge strane.

Pogledi im se slijepiše.

Ovaj se iscerio, i sasvim nečujno izustio:

– Opa... izgleda da voliš bijele ruže.

Skamenio se.

Još su neko vrijeme jedan u drugog blenuli.

Drhtavo skloni dlan sa dlana i prozbori:

– Nije ovaj.

Kad su ga odvodili, naceren se okrenu:

– „Tajnu najbolje čuvaju oni čiju su tajnu otkrili” – citat iz „Postanja” – Bilo je zadovoljstvo... kolega.

(Autor je književnik)

---