- Piše: Milutin Mićović

Ne bih, a moram. Ne moram, ali me primoravaju. Moji su, a oni ne drže da sam njihov. Što bih bio njihov, kad je ljepše biti svoj. Ali, ipak, svoji smo, iako se niokošta tuđimo.

Čuvajte se, lideri, lizijerno je biti lider, u ušima mi zvoni riječ mog prijatelja. Posebno ako to nijeste! Ne vidite to vi kako valja, vidim, čim iz svega grla po trgovima govorite, sigurni u ono što nijeste.

Jedan mi kaže, koji upotrebljava ruralne, skoro biblijske metafore: Ima lidera koji imaju petlju da budu lideri, i ne nose čaktar, ali najviše je onih lidera koji samo nose čaktar, a nemaju petlju. Kod njih je izjednačeno čaktaranje i liderisanje. Ima i ovaca koje to tako primaju. Ima ovaca koje idu za ovnom, ne zato što je ovan, nego što mu je pripučen čaktar.

Ovaj uvod uzimam ko zvonce za veću pažnju. Jer čaktarenje lidersko samo ubija pažnju i podiže nesnošljivu buku, u kojoj se gubi svaka mjera, i svaka vrijednost.

Kasapnica je ovo, kakva poezija,...Mi Srbi smo neprijatelji i sebi, u pjesmi, kaže Ranko Jovović. Mnogo je mučeno srpsko pitanje u Crnoj Gori evo više od dvije decenije. Mnogo se muka tu vidjelo ali – bilo je ljepote, i podviga. Kroz tu muku došli smo i do nekih dubljih saznanja. Barem to, da nam više svak ne može biti vođa.

Evo opet neki lideri kažu, ne slušajući kako se to u narodu sluša: „Mi smo autentični Srbi“, što bi značilo da su oni drugi neautentični? A koji su to „autentični Srbi“ a koji bi bili neautentični? Kontekst nalaže jedan jedini raspored i vrednovanje. „Autentični Srbi“ su oni koje narod kroz izbore dovede na vlast, a neautentični Srbi su oni koji ih glasaju na izborima, da bi ovi došli na vlast.

Dalje, dolazimo do prostih formula, slijedeći vrednosne mjere i logiku naših lidera: „autentični Srbi“ u Crnoj Gori samo mogu biti plaćeni Srbi, a Srbi koji ove plaćenike dovode na vlast su neautentični. Dalje, mjera dobrog Srbina je njegova plaćenost za srbovanje, od ove ili one države, ili u ovom slučaju – od ove i od one države. Razumljivo, skoro je nemoguće ne umisliti dugogodišnjem srpskom lideru da je on veliki Srbin, ako je za izuzetno srbovanje dobro plaćen i od jedne i od druge države. Razumijem, da su se ipak sustezali, kad su rekli da su samo oni „autentični Srbi“ zasigurno su mislili da su oni – najbolji Srbi. Nadsrbi u odnosu na one Srbe koji su ih glasali, i popeli na to mjesto, onda ostali tamo gdje su bili, zaboravljeni i prezreni od ovih koje su popeli na vlast.

Oni Srbi s velikih litija koji su ih glasali nijesu ni od koga tražili nikakvu platu ni platicu, ni dnevnicu ni čast ni vlast. Tražili su Božiju pravdu, i nadu, da ne propadne u Crnoj Gori narod na koga se ostrvila crnogorska država. Taj narod je tražio da sačuva u svojim njedrima pretke i potomke, pamćenje, ćivote, živu crkvu, jezik, slobodu pred Bogom i rodom. Išli su po pedeset kilometara pješke na opanke, ni od koga nijesu ništa tražili, da bi od Boga dobili ono što traže iz dubine duše. E šta sad, braćo lideri? Narod je dobio ono što je u Boga tražio. I vas postavio čak da državom upravljate. Hoćete li sad takvom pričom da prospete narodnu muku, i da pljunete na dar koji ste nezasluženo dobili?

(Autor je književnik)

---