Dragi profesore,

Izvinite što Vam se obraćam ovako prisno. Ne poznajemo se. Ono što bih kod Vas cijenio vidim kao proizvod Božije milosti (a kao što znate Bog velikom srećom, baš kao i velikom nesrećom, ljude ne nagrađuje već kuša). Vaše političke poteze, za koje znamo, smatram neprihvatljivim. Decenijsko iskustvo srpske politike govori da oni nisu posledica neiskustva ni neznanja. Nalazim ih donekle smiješnim, jer su posledica onih narodnih samoljubivih grešaka i oholih predubjeđenja koja su zaslužna za naš zao usud bar koliko i predsjednik-saksofonista, psiho-vrhovnik ili nesuđeni arhitekta iz Branaua na Inu. Za razliku od većine mojih sunarodnika, onih koji ne misle da je politika izbor za mis ili da smo svi Jugosloveni, ja Vas ne osuđujem, čak ni ako imate zlu namjeru. Značajan dio naših birača nema zlu namjeru, pa miltonovski, decenijama govori onu čuvenu sentencu: „Zlo, budi moje Dobro”. Ja sam strpljiv, preživjeli smo Turke, naciste, evo u Crnoj Gori i metastazirane komuniste. Čovjek najteže pobijedi sopstvene mane i nedostatke. Čekaćemo, u istoriji ponekad ne može biti bolje, dok prvo ne bude gore. Tuđa iskustva uglavnom ne mogu da pomognu i meni je samo važno da se razumijemo: prava srpskog naroda su sveta i neotuđiva, ne može ih niko ukinuti, odreći ih se ili ih deplasirati lošom politikom. Politika u prvim godinama tranzicije ne može biti ni savršena ni odlična, ona može biti samo ili podnošljiva ili katastrofalna.

Pišem Vam da bih podijelio jedno moje breme, lično i srpsko iskustvo sa ekspertima. Zamislite, i ja sam nekada bio u „stranci eksperata”, mada za ono što je državi potrebno ni sada, a posebno onda, nisam bio ekspert. Narativ o ekspertima nastao je u razvijenim državama, jasnih kontinuiteta. Tamo gdje se upravljanju državom uče generacije na drevnim univerzitetima, gdje je školovano visoko činovništvo „državni razlog” suprotstavilo „kraljevskom apsolutizmu”, pa je nastajuća demokratija uz njegovu pomoć sprovela promjene, dajući im nerijetko snagu mandata koji bi dobile njene stranke. Ne vidim kako bi neko ko je ekspert za istoriju Prvog svjetskog rata ili automatski proces sječenja, mogao biti stručan za upravljanje složenim sistemima države ili privrede koju ona reguliše.

Ali, kao što rekoh, kod nas je to drugačije. Kod nas su eksperti viđeni kao prelaz sa komunizma, nacional-boljševizma ili montenofašizma na demokratiju. Taj prelaz je psihološki, nekog Živojina ili Balšu koji je decenijama glasao za diktaturu treba ubijediti da su kandidati bili loši, umjesto da je on bio i ostao upadljivo priglup. I to je razumljivo i nije mnogo štetno ako imamo dobru namjeru.

Srbija i Crna Gora su 1992. pale pod sankcije UN. Radi SAD i EEZ, ali i zbog naroda koji se kolebao, Milošević je tada izabrao politički neiskusnog američkog državljanina za premijera SR Jugoslavije. Prvi srpski milijarder, Milan Panić, skrojio je tri generalske uniforme sa đonovima visokim pet santimetara, lutao je svijetom dajući čudne izjave. Bio je ventil koji je predsjedniku Srbije omogućio da izdrži prvi udar. Poslije su se kao posvađali. Panića su nametnuli opoziciji, on ju je kao „ujedinio” i pošao u ludu kampanju u kojoj je konačno dobio 200.000 glasova manje nego što se procjenjivalo na početku. Ostalo je upamćeno da se u Vrnjačkoj Banji obratio sa: „Dobar dan, Banjaluko!” Privatno, bio je to promućurni čikica, poslovni genije. Nastavio je da upravlja jednom od najvećih srpskih fabrika koju mu je Milošević ranije dao za male pare. Oduzeo mu je tek 1999. kada je Panić tražio da za dugove države kupi i Beogradsku apotekarsku ustanovu. Pogriješio je, pošto je zbog malog novca spriječio da Panić povede opoziciju i 2000. godine. Drugi ekspert bio je Dragoslav Avramović, on je reformisao hiperinflacijom evaporisani dinar. Bio je to izvanredno obrazovani, skromni deka sa penzijom od 8.000 dolara. Kada ga je Milošević otjerao, ovaj ljubitelj ljevice i kapitalizma, stao je na čelo opozicije. Imao je visok rejting, pa je pred izbore 1996. odjednom odustao od kandidature. Logično.

G17 plus (čiji sam politički program pisao) okupio je eksperte. Samo... od prve trojice njenih vođa drugi nikako nije mogao da doktorira (a bio je asistent), a treći da završi fakultet (a tvrdio je da jeste). Proslavili smo, ali onim što smo počeli. Završilo se svađom, brukom i lošim glasom.

Treba dati šansu mladima, ali kakvi to eksperti zajedno nemaju četrdeset godina radnog staža? Hoće li ih ujaci i stričevi episkopi braniti od „duboke države” kojoj je politički đed bio Staljin?

(Autor je istoričar i predsjednik Naprednog kluba)

---