- Autor: Zoran Šaponjić

Ovo nije više virus koji napada pluća i druge respiratorne organe, ovo postaje ludilo mozga! Kada sam prije osam mjeseci pisao o korona ludilu koje nas poklapa kao cunami sa svih strana, o kanonadi crnih vijesti kojima zasipaju sluđeni, nesrećni, preplašeni narod i to iz minuta u minut, iz sekunda u sekund, ni slutio nisam u šta će se ovo pretvoriti.

Ovo postaje gore od NATO bombardovanja Srbije osiromašenim uranijom 1999. godine! Ovo više nije kanonada, ovo je kao da smo svi izvedeni ili kao da nas sve spremaju za strijeljanje. Ne može više čovjek da pogleda ni film, ni sportski događaj, a kamoli neku informativnu emisiju a da se na vrhu ili dnu ekrana ili na oba mjesta ne pojavi crni kajron sa crnim vijestima o crnoj koroni koja samo što nas nije sve pobila i o crnoj sudbini koja nas čeka.

Teško da će, ako uzmemo pa saberemo sve crne vijesti kojima nas biju u glavu iz minuta u minut, iko živ preostati u ovoj Srbiji i to ne do Nove godine, nego u narednih 15 dana do kada će popadati svi crni rekordi.

Iako gledam da od crnih vijesti pobjegnem što dalje, one me progone u stopu, danima, nedjeljama, mjesecima. Samo jutrošnja kanonada dovoljna je da se čovjek zapita koliko mu je još dana ostalo. Da precrkne od straha. I to kažem bez ikakve šale. Utrkuju se kreatori vranila i crnila: – „danas će pasti crni rekord“, veli jedan doktor, „ne smijem ni da izgovorim šta nas sve čeka“, veli drugi, „danas skačemo na preko hiljadu“, puca naslov sa jednog portala, „zastrašujuća predviđanja“, urlaju sa drugog, „tok procesa je alarmantan“, strašnom mirnoćom upozorava neki epidemiolog, „iznijete zastrašujuće prognoze“, štekće mitraljez sa još jednog portala… U 12 sati, valjda ne mogu da iščekaju, najavljuju na jednom portalu da će vijesti u 15 sati biti zastrašujuće!

I tako iz sekunda u sekund, iz minuta u minut, tako već osam-devet mjeseci, i, ko zna dokad.

A, jednog dana, kad korona prođe, pita li se iko, hoće li ko ostati živ, normalan i pametan da taj dan dočeka? Hoće li neko izdržati ovu kanonadu straha, panike, ludila, zastrašivanja sluđenog naroda?

Uopšte nisam neko ko izaziva sudbinu. Radim kako je naređeno. Stavim masku kad uđem u prodavnicu, apoteku, na pijacu, u banku, tako rade i ljudi sa kojima se družim… Ne idem na veće skupove, bježim iz gužve na ulici… U kafane ne zalazim ne zato što ne volim nego zato što nemam para, kao i većina onih sa kojima se družim, a i zato što ne želim da se izlažem nepotrebnom riziku. Poštujem sve što su stručnjaci rekli. I, šta još mogu da učinim da zaustavim pandemiju?

Niti poričem opasnost od korone, niti umanjujem moguće posledice, samo, ima li neko od stručnjaka da na osnovu nauke, egzaktnih podataka predvidi šta će se desiti, a ne na osnovu rekla-kazala očekivanja i suludih predviđanja.

Danima već i nedjeljama, niko u Srbiji nema nijedan drugi problem sem korone. Od brige o koroni, od brige za porodicu, prijatelje, vjerujte, govorim bez šale, ne stignem ni da pomislim na zimnicu, kako ću isplatiti drva, hoću li imati koji dinar da kupim djeci i ženi, sebi čizme, zimske jakne, kako ću školovati djecu, kako ću iskrpiti kola stara 20 godina, kako ću kupiti zimske gume, hoću li ostati bez posla zbog krize… Ma ne, nema više nijednog jedinog problema nego samo korona, korona, korona… Ludilo mozga.

A, pita li se ko od ovih stručnjaka, kreatora ovog tepih bombardovanja nesrećnog, sluđenog i jadnog naroda, hoće li ko ostati normalan u zemlji Srbiji kad sve ovo prođe, kad koronu ukrotimo i kad sa ekrana TV aparata nestanu zabrinuti voditelji koji sipaju crne brojke?

A, šta ćemo sa onima koji su oboljeli od drugih teških bolesti i koji ne mogu na kontrole, na liječenje, dok traje ovo ludilo, i kad je sve stalo dok čekamo da se ostvare crni scenariji kreatora ludila?

Da li bi za štabove bilo prihvatljivo, da li bi bilo dovoljno da nas sve pozatvaraju, da majka ne viđa ćerku niti otac sina, ni djeca roditelje, da li bi to bilo dovoljno ili bi bile potrebne još oštrije mjere? I još hiljadu pitanja za stručnjake! Ima li iko pametan u ovoj zemlji da zaustavi ovo ludilo ili ga barem svede na mjeru koju normalan čovjek može izdržati? I, kako to da je i jedno uvo preostalo u Norveškoj, Švedskoj ili Bjelorusiji, a oni, žive već evo desetak mjeseci i to bez vanrednih mjera i kriznih štabova i zatvaranja?

iskra.co

---