- Piše: Vuk Vuković

Uređenje koje nameće Zapad počinje polako da umara, naprosto, ta pozlata ispod koje ne izbija nijedan eksces preplavljuje nas osjećanjem suvišnosti, kao u vrtu Dorijan Greja u kojem se obilje prenemaže mlitaveći i nagrizajući silu detalja, ovaj svijet simulirajući haotičnu i poslovnu ubrzanost, u stvari se usporava do sluzi, tim prije svaki događaj je već breaking news, bio to klovnovski ispad Trampa ili teroristički, piratski napad, u stanju je da djeluje katastrofično, budući da smo zatečeni u zlatno podne barokne sjenke. Otud je samodestrukcija potonji vid slobode!

Presićeni, kao da sve još jedino možemo i doživljavamo retrospektivno, sama realnost odvija se retrospektivno. Promašivši vijek, zakasnili smo na ceremoniju: na bijelom platnu kadrovi su brutalni, od hard seksa do političke afere, ali to više ne dopire do nas. Tokom univerzalnog performansa u kojem se porađa, ili na izložbi interaktivnih zvijezda, zatičemo se dok zijevamo, u metropoli čija arhitektura neprestano mutira, gibajući se i brzinom svjetlosti mijenjajući kontinente. Tako da, kao društvo jednog obestvarenog iskustva, postajemo statična statistika.

Svaki mislilac, na zalasku, uzdišući sa nestrpljenjem dočekuje kraj, spuštanje zavjese i nastup beskrajnog, bezbolnog mraka. – „Šta je Sokrat mogao da radi oko dva časa popodne?“ Sioran

Čak ni nadrealizam sa svojim genijalnim gegom nije u stanju da nas nagna na ludački napad smijeha; sa tupim žiletom, šetamo se kroz uvelo, rajsko cvijeće...

Dok nas je još uzbuđivala mahnita mašina, brektanje industrije, krv revolucije, u nama je postojao vitalizam, dakle, životinjska naivnost bez koje je život kao takav nepodnošljiv. Od trenutka kad smo zaželjeli da se individualno ostvarimo, podvrgavajući se psihoanalitičkim asocijacijama i lingvističkoj obdukciji znaka, od tada naglo okoštavamo, poprimamo smrtno ozbiljan izgled i pretendujemo na presto žrtve. Umjesto da istrajemo kao dokazani cirkuzanti, izabrali smo izigravati bogove.

Pa, ipak, svijet koji ostvarujemo miješajući adolescentsku zabavu i neintiligentno nasilje, namješten je kao reklama: i ljubav je tek kompromis, trećerazredna sapunica, suton dva zaglupljena ljubavnika! Romantizam je, pak, životario od poroka, skandala, dangubljenja i promašene idolatrije, međutim, svijet profesionalnog i kompleks karijere lako ga je dotukao. Ostaje samo da lažiramo zabrinutost, pozivajući na hitnost i prevratničku reakciju, ukoliko nećemo da kao društvo proklamovanog znanja koje se takmiči na tržištu, nestanemo u kraju čiji apokaliptični lik dolazi u plastici i teškim sirovinama.

Osjećati se potišteno, promašeno, neshvaćeno, prije svega je stvar stila! Nije li besraman svaki onaj koji još uvijek ima neku dodirnu tačku sa današnjim čovjekom, tom napašću ispraznog posle koje nas ne može izliječiti ni najduža noć samovanja? Kad već nismo pjesnici, preostaje nam da budemo prestupnici!

Ko istinski, zaista ne zavidi Jovu na jednom njegovom danu, neka se smatra okrečenim mrtvacem, jer stradanje je san velike strasti.

---