- Autor: Janis Varufakis

Normalnost i obnova uljudnog ponašanja u Bijeloj kući: tome se nadaju elite koje su podržale Džoa Bajdena, sad kad je pobijedio na izborima. Nas ostale, međutim, ne privlači ova skromna ambicija. Birači koji preziru Trampa slave njegov poraz, ali većina ne želi povratak na ono što se prije njega smatralo normalnim ili etičnim.

Kada se Tramp razbolio od Kovida-19, njegovi protivnici su strahovali od porasta broja njegovih pristalica iz saosjećanja. Ali Tramp nije običan predsjednik kome je potrebno saosjećanje birača. Niti mu je potrebno, niti on zavisi od toga. On rukuje gnjevom, njeguje mržnju i održava strah u kojem Amerikanci žive poslije finansijske krize 2008. Prostakluci i prezir prema pravilima pristojnog ponašanja bili su njegova sredstva za povezivanje sa značajnim dijelom američkog društva.

Godine 2008. je konačno ukinuta normalnost koja je trajala decenijama. Prvobitni poslijeratni društveni ugovor raskinut je početkom 1970-ih, izazivajući trajnu stagnaciju medijane zarada. Zamijenjen je obećanjem drugačijeg puta ka prosperitetu američke radničke klase: rastom cijena nekretnina i manipulacijama sa penzionim fondovima. Kada se 2008. srušila kula od karata na Vol stritu, propao je i taj društveni ugovor između američke radničke klase i njenih vladara.

Poslije sloma 2008. krupni biznis je novac centralne banke za spasavanje Vol strita iskoristio da bi otkupio svoje dionice, dižući im cijene u nebesa (kao i svoje direktorske bonuse), istovremeno lišavajući male i srednje firme značajnijih investicija u kvalitet radnih mjesta. Amerikanci su doživjeli negativne kamate, zapljene kuća, kolaps penzijskih fondova i prekarne poslove – a sve to naspram spektakla koncentracije bogatstva i moći u rukama malobrojnih.

Do 2016. frustracija većine Amerikanaca dosegla je ozbiljne razmjere. S jedne strane, živjeli su u zebnji od trajne sječe javnih izdvajanja na koju su njihove zajednice osuđene 2008; s druge su vidjeli kako vlast prebacuje gubitke vladajuće klase na teret društva i tako odgovara na opšti ekonomski slom.

Donald Tramp je tu frustraciju naprosto upregao u svoju korist. Učinio je to taktikom od koje se njegovi liberalni protivnici do danas nisu oporavili. Demokrate su tvrdile da je Tramp nikogović, pa prema tome nedoličan za predsjednika. To nije dobro primljeno u društvu oblikovanom medijima koji godinama uznose minorne selebritije.

Što je još gore za Trampove protivnike, prikazivati ga kao nesposobnog je autogol: Donald Tramp nije običan nesposobnjaković. Džordž Buš mlađi je bio nesposoban. Ne, Tramp je gore od toga. Kod njega se ukršta teška nesposobnost sa rijetkom sposobnošću. S jedne strane, nije u stanju da sastavi dvije čestite rečenice i spektakularno je propao na ispitu zaštite miliona Amerikanaca od Kovida-19. Međutim, s druge strane, raskinuo je Sjevernoamerički sporazum o slobodnoj trgovini (Nafta) koji je građen decenijama. Smjesta ga je zamijenio drugim koji svakako nije gori – bar iz ugla američkih radnika u industriji ili fabričkih radnika u Meksiku koji sada imaju značajno veće dnevnice nego ranije.

Sem toga, uprkos svojoj ratobornoj pozi, Tramp ne samo da je održao obećanje da neće započinjati nove ratove, već je povlačio američke trupe sa svih strana svijeta, na kojima je njihovo prisustvo izazivalo značajnu štetu bez opipljive koristi za mir, pa čak i za sam američki interes.

Trampovi protivnici su ga takođe često nazivali lažovom. Ali Tramp nije običan lažov. Bil Klinton je lagao; Tramp je daleko gori. Sposoban je da raspreda nezamislive laži dok istovremeno izgovara istine koje nijedan predsjednik nikad ne bi priznao. Na primjer, kada su ga optužili da povlači finansije iz poštanske službe zbog izbornih interesa, svoje protivnike je do temelja potresao otvorenim priznanjem da ograničava finansiranje pošte da bi otežao glasanje glasačima demokrata.

Trampova grubost prema opoziciji, koliko god bila neprijatna, možda je čak donijela izvjesno olakšanje onim zaboravljenim Amerikancima koji su Bajdenovu uglađenost povezivali sa velikodušnošću koju je bivši potpredsjednik pokazao prema Vol stritu i superbogatašima koji su mu finansirali kampanju. Ne bez razloga, oni Bajdena vide kao ljubaznog izaslanika bankara koji su im zaplijenili kuće i ujedno člana administracije koja je te iste bankare javnim novcem spasavala od propasti.

Oni slušaju Bajdenove slatkorječive, učtive govorancije o jedinstvu, poštovanju, toleranciji i jačanju zajedništva, a u sebi misle „ne, hvala, ne želim jedinstvo sa onima koji su se obogatili na mojoj bijedi, niti hoću da ih tolerišem“. Za njih je Trampovo ponašanje gadna, ali dobrodošla manifestacija solidarnosti sa narodom koji se osjeća osnaženo kombinacijom vulgarnosti i podsjećanja na neukrotivu veličinu Amerike – čak i ako duboko u sebi nikad nisu ni očekivali da im se prilike značajno poboljšaju kad Amerika jednom postane „opet velika“.

Tragedija progresivaca je u tome što Trampove pristalice nisu potpuno u krivu. Demokratska stranka je toliko puta pokazala svoju privrženost moćnicima koji su odgovorni za bol, gnjev i poniženje, sve ono što je lansiralo Trampa u Bijelu kuću. Demokrate stalno govore o rasnoj pravdi, potrebi za više žena u vlasti, pravima LGBT+ zajednice itd. Ali onog trenutka kad političari poput Bernija Sandersa pokušaju da ukažu na strukture moći koje zapravo drže crnce, žene, manjine i siromašne na marginama društva, odupiru se tome punom snagom.

Većina Trampovih pristalica ne umije da izrazi sve ovo tako jasno. Međutim, njihov prezir prema liberalnom establišmentu ukorijenjen je u shvatanju da bogate demokrate, koje su podržale kandidaturu Bajdena i Haris, nikad neće zaista promijeniti stanje u kom se siromašni nalaze. Nije dozvoljena nikakva redistribucija bogatstva i moći koja bi ugrozila fondove njihove djece ili astronomske cijene njihovih dionica na Vol stritu.

Naspram toga, koliko god se Bajden upirao da govori jezikom nekog Zelenog nju dila, niko ne može da ga zamisli kako izgovara nešto poput Frenklina Ruzvelta koji je, misleći na bankare, jednom rekao: „Jedinstveni su u svojoj mržnji prema meni – i ja tu mržnju srdačno pozdravljam“. Bez spremnosti da se suprotstavi najvećoj koncentraciji korporativne moći u istoriji Sjedinjenih Država, čak ni najdopadljiviji predsjednik neće uspjeti da donese ni društvenu pravdu, ni značajne mjere za ublažavanje klimatskih promjena. Kako to njegove pristalice kažu, Tramp bar nije licemjeran.

Dakle, da, Džo Bajden je pobijedio. I hvala univerzumu na tome. Ali treba razumjeti da mu je to pošlo za rukom uprkos, a ne zahvaljujući njegovom poštovanju društvenih konvencija ili obećanju da će obnoviti normalnost u Bijeloj kući. Umnožena nezadovoljstva koja su Trampa dovela na vlast 2016. nisu nestala. Ako se budemo pravili da jesu, samo ćemo ubrzati propast – i Amerike i ostatka svijeta.

Peščanik.net

---