- Piše: Darko Jovović

Bože, nijesam mogao da zamislim da je Crna Gora toliko institucionalno moćna država i po širini, i po visini, i po dubini, dok minulih nedjelja nijesam vidio koliko nam to kadrova (eksperata) treba da bismo popunili sva visokokotirana, i za dalje napredovanje društva, važna rukovodeća radna mjesta, upražnjena pod pritiskom političkih promjena i dolazećih snaga dokazivanja željnih. Ta razgranata državno-institucionalna mreža iziskuje angažovanje brojnih zaslužnih partijskih i ekspertskih prvoboraca, njihovih zamjenika i pomoćnika, kao i onih koji su, mimo svoje volje, ili po zadatku donedavne opozicije, bili u upravljačkom DPS sistemu. I kad se realno sagleda koliko to iziskuje sekretara, direktora, upravnika, šefova, komandira, čelnika i načelnika, predsjednika i potpredsjednika, urednika, članova savjeta, bordova, odbora, saveza, podsaveza, komisija, agencija, pa sve do aktivista u mjesnim zajednicama, brzo se dolazi do zaključka da se radi o velikom poslu koji bi o jadu zabavio i mnogo veće zajednice od ove naše. Tim prije kad se zna da se zasluge potencijalnih kandidata za fotelje ne mogu kantarom izmjeriti, niti nekim drugim mjernim instrumentom koji bi precizno izlistao rang-listu svih koji su se borili za današnjicu. Ne postoji ni matematička formula na osnovu koje bi se identifikovala prioritetna lica za određene funkcije. Zato oni koji su istureni da se pitaju moraju pribjegavati slobodnoj procjeni ko su vodeći zadužbinari, da ne kažem ktitori, ovovremene zbilje. A za takve procjene, zaista, treba mnogo vremena.

Dobija se utisak da za okončanje te složene kombinatorike, gdje se svi biranici osjećaju sposobnim, zaslužnim i pozvanim za određenu poziciju, Vlada treba da potroši skoro jedan čitavi mandat, jer preovladava mišljenje da od kadrovskih rješenja zavisi sudbina naše domovine, čije su administrativne potrebe veće od jedne Švedske, a teritorija manja od te zemlje za oko 40 puta.

No, i narodu je, čini se, mnogo bitnije gdje će neko od onih koje je isturilo vrijeme biti raspoređen od toga koliko će političke promjene uticati na neki bolji život. A i zabavno je gledati igru s određenim marginalcima, ali i sa poznatim birancima, gdje ih čas ima na pozicijama, a čas ih nema.

Možda sva ova procedura oko diobe funkcija ne bi bila tako komplikovana rabota da se ovdje ne radi o raspodjelama po dubini. To je toliko duboko da tu jednostavno nema mjesta za one koji nemaju kapaciteta da se vinu u dubine preko tuđih leđa. To je disciplina samo za odabrane, kojih, ipak, ima mnogo više nego što ima mjesta u glomaznom administrativnom aparatu. I kako izabrati prave, kad svi misle da su za izbor rođeni i da iza njih stoji narod koji ne umije da se kreće po nekakvim dubinama. Zato mnogi kandidati sebe s punim pravom nazivaju MI, identifikujući svoju jedinku sa masom koja je realno pokriće za napredovanje individue. Individue kojoj je dato pravo da se pita i donosi odluke bez saglasnosti samoga naroda, bitnog samo kad se zaokružuju oni koji znaju koliko je dubina samog procesa duboka.

A ti koji su MI treba da ponesu veliko breme, jer nije lako biti ispred toliko socijalnih slučajeva, „zavodnika” (to su oni koji vrijeme i život troše na Zavodu za zapošljavanje), uzornih stočara i poljoprivrednika, rudara, radnika, pijačnih prodavaca, novinara, pisaca, naučnika, profesora, doktora, akademika koji, prosto, ne znaju, ili ne smiju, da uđu u dubinu, plašeći se, vjerovatno, da će pasti na dno. Zato je značaj onih spremnih i predodređenih za dubine nemjerljiv, a njihov izbor, odnosno raspored, vraški težak zadatak onih koji su iznad dubina. Uostalom, nije lako ni ponijeti ulogu zaslužnog predstavnika naroda kadrog za izazove koji se dubinama zovu.

Poslije svega, ne treba se čuditi što se kandidati za raznorazne inaguracije i prije postavljenja na određenu poziciju počinju zaklinjati riječima: „Dubine mi moje“. Duboko, nema šta. Dublje od pomisli da su nam tanjiri sve plići, a, čini mi se, i razum i pamet.

---