- Autor: Dejan Ilić

Mašina ne laže – tako Vučić o poligrafu. Dakle, ako mašina kaže da osoba laže – onda to mora biti istina. Dok je to govorio, Vučić nije bio uključen na poligraf. Što, ako vjerujemo Vučiću, odmah provocira sumnju. I navodi nas da mu ne vjerujemo. Drugo bi bilo da je bio na poligrafu. Hoću da kažem, poligraf je metastazirao. Progutao je institucije i zdrav razum. Ostao nam je samo poligraf.

Vučić kaže, ako ne vjerujete meni, vjerujte poligrafu. Ali, dok to govori, nigdje ni traga od poligrafa. Stavite ga na poligraf odmah i pitajte ga… Zaista, šta da ga pitaju? Vučić kaže, pitajte me šta god hoćete… o Jovanjici. Dobro, neka bude i o Jovanjici. Ali, zašto samo o Jovanjici? Nije to jedina stvar u Srbiji o kojoj sve znamo i za koju važi da za sve što o njoj znamo on tvrdi da nije istina.

Vučić kaže, ne vjerujte svojim očima, vjerujte poligrafu. Da li je vaš razum zdrav, provjeriće poligraf, dodaje. Nije vam ni potreban razum, dovoljan je poligraf, zaključuje. Što je respirator za pluća, to je poligraf za mozak. Po analogiji, kad god potegne poligraf, Vučić žitelje Srbije tretira kao ozbiljno ili na smrt bolesne – „u glavu“.

Nije teško zamisliti Vučićevu Srbiju kao poligrafsku utopiju. Prvo, kao što su kupovani respiratori, treba kupiti veliki broj poligrafa i instalirati ih na svim javnim mjestima i u institucijama: recimo, od televizija, preko pravosuđa, do parlamenta. Uostalom, zašto samo na javnim mjestima. Svuda, dakle. Niko ništa nikome ne smije da kaže dok se ne uključi na poligraf.

I niko nikoga ne treba ništa da sluša, dovoljno je da gleda i sluša poligraf. Jer, kaže Vučić, mašina ne laže. A Srbija žudi za istinom. Iako istina ovdje nikada nije bila očiglednija nego što je danas. Ali, fali nam poligraf da to potvrdi. Zamislimo, na primjer, informativni program ili intervju na nekoj nacionalnoj televiziji. Uvijeni u žice, u drugom planu, govore novinari, dok u prvom planu mašina kaže – istina ili laž.

U parlamentu isto. Na izdignutom mjestu predsjednika parlamenta sjedi – poligraf. Kako koji poslanik ustane da govori, odmah ga priključe na žice, a u TV prenosu ekran se dijeli na pola – na lijevoj polovini poslanik, a na desnoj poligraf, da odmah sve bude jasno: istina ili laž. Sve isto i u sudnicama. Sve isto i svuda drugdje.

Poligraf u svaku kuću i porodicu – to bi mogao biti izborni slogan novoradikala s Vučićem na čelu. Neka se Srbija valja u istini. Ako smo imali za deset puta više respiratora nego što ih je potrebno, naći će se i za poligrafe.

Osoba uključena na poligraf postaje mašina (a mašine, stavimo to sada u zagradu, ne lažu). Poligraf bi kao sprava bio nezamisliv da neko ljudsko tijelo i mozak nije mogao da zamisli kao mašinu. Po toj zamisli, kao mašina, ljudsko tijelo i mozak za iste ulazne veličine daju uvijek iste izlazne veličine. Istina i laž tretiraju se kao ulazne veličine, a reakcije mozga i tijela – pretpostavka je: uvijek iste – kao izlazne veličine.

Drugim riječima, da bi Vučićeva poligrafska utopija uopšte bila moguća, žitelji Srbije morali bi biti kao mašine – roboti, dakle. U zemlji robota, Vučić garantuje istinu. I spreman je na žrtvu – neka ga prvog razapnu na poligrafu.

Ali, kao svaka druga, i ova utopija ima jedan suštinski nedostatak: poligraf je slab na sedative. „Mašina ne može varati, osim ako ne uzmete previše sedativa, ali vam onda niko neće prihvatiti ispitivanje“, vajka se Vučić. Srbija poligrafa spram Srbije sedativa – tako se dijeli Srbija. Ili: ako hoćete da ostanete ljudsko biće u Srbiji, morate biti na sedativima.

Peščanik.net

---