- Piše: Vuk Vuković

Ružičasti travnjak, minijaturna kuća sa euforičnim kućnim ljubimcem, čarobna ulica zimskih fenjera, stare kočije i gospoda u debelom krznu, dobroćudni policajac, božićni političari: na nebu dječije zvijezde, u srcu nepogrešivi aparat, osmijeh američke porodice koja ne postoji izvan filma, reklame, magazina, jesu model i rezervoar nepotrošne sreće, bezbolnog stanja istog i svedenog na sebe, izvan svakog rizika i mogućeg determinizma.

Heroj je, takođe, ranjiv, bezimen i nevidljiv, radi na bezbjednosti svih nas, to je anđeoski agent, ranjeni otac, svetac megapolisa koji juri automobilom ka urušavajućim Bliznakinjama, tom nadstvarnom simbolu božanskog biznisa i kosmopolitskog kapitalizma.

Konzument je pasivan ali maksimalno uživljen, čak i mišići odmarajući se u fotelji refleksivno reaguju, nesvjesno smo dio svega: čistog rata protiv terorizma, blokbaster bejzbol meča, fascinantnog „crnog petka“ tokom kojeg trgovina predstavlja tajnu sabora, zajedništva porodica, kliničkih kupaca kojima je trgovina terapija, budući da pametni proizvod telepatski djeluje s onu stranu telepromocije; megamarket, supermarket, jeste hram hrane kojoj konstantno padaju cijene.

Nema sna bez seta, Kleopatrine kozmetike, namigujuće šminke, jer šoumen barata kolektivnim željama na mađioničarski način retorikom televizije, daje im krila, baš ona od šećera koja nose oblakolike djevice penthausa, studija u kojem mladost cvjeta, na vrhuncima slave, zračeći pozitivnom energijom koju bezinteresno rasipa na sve strane. Sve je to, u najkraćem, moć reflektora, očaravajućeg objektiva, fantastičnog filtera kroz koji propušteni bivamo fotogenični, odveć poželjni, slatko demonizovani, lice koje postaje poster grada.

Na ugovor koji će osigurati da naše imaginarno inficira ostatak svijeta, padaju kristalne pahulje, u klimatizovanoj kancelariji uvrh nebodera, mjesečina je opipljivija, prede i mazi se, sa akten-tašnom ulazi žena izlazeći iz vatre, advokatica treperavog stasa, neprekidno je na letovima, u ekranizovanoj komunikaciji, savjetnica investicionog maga; sve se rastvara u čaroliju, iako ne vjerujemo, ipak, ono nemoguće je na dohvat ruke. Ispod su seksualizovana svjetla, shizoidni saobraćaj, mahnite mase, prolazi se kroz sirovu noć goruće krvi, koja uvijek već hoće više, ustremljujući se ka vertikalnim vrijednostima orbitalizovanog kapitala.

Hemija usporeno, ali detaljno, iznutra, dematerijalizuje sve postojeće, stvarima oduzima težinu, omamljujuće lelujavo tijelo sjedinjuje se sa gradom, rasprsnutim u blagom blještavilu koje polagano prožima, jednim izduženim stanjem u koje se prepuštamo usporeno; nekad vino bogova, danas farmakologija menadžera, podešava nam izdržljivost i, prije svega veselost, jer moramo moći apsolutno isijavati, iz osmijeha, gega, uzrečice. S jedne strane fatalni tempo, potpuna presija i presing, s druge blagodet nestajanja, pošto se ekrani sinhronizovano pogase, nestaje čar, srebrna stvarnost sivi, tijelo gubi od poletnosti i pada u stanje, sjenku i san, koji treba budno sanjati.

---