- Piše: Milutin Mićović

Nije vino pošto prije bješe, nije Nikšić ono što mišljaste. A šta će da misle oni koji ne znaju kako se to radi? A mogu da smisle neko zlo svakako. Za zlo ne treba moć mišljenja. Dovoljno je da radi kako mu slijepo srce zapovijeda. Neki misle da kad srce oćoravi zadobija slobodu i snagu. Ništa mu na put ne može stati. Tako i bezumni, bezumlje i zloumlje može da smisli bez ikakvoga napora. Ne smeta mu um. A o obrazu i da ne govorimo.

Savršeno je bio podijeljen Nikšić godinama. Srbi su bili Turci za novocrnogorce. I tako je bila postignuta jasna situacija. Jedni imaju vlast, drugi samo mogu da imaju svoje ludo srce. Mada je teško održati srce u životu, ako baš nema nikakve vlasti. Ako je prepušteno ulicama i trgovima, parkovima, rijekama i brdima, nebu sinjem.

Nikšić je bio savršeno podijeljen grad, savršeno podijeljena Crna Gora. Jedno su, ali su dvoje. Pošto su jedno, jedni moraju da budu montenegrini, a drugi su onda neki Turci, ili bezimeni. Ne pravi Turci nego neki Srbi, prema kojima će se montenegrini odnositi kao što bi se nekad odnosili Crnogorci prema Turcima u Spužu. Mogu da ih drže u crnogorskom zatvoru ne bojeći se da će ih velika Turska opomenuti. Srbi koji neće da budu Crnogorci, kakve je projektovala ova bivša vlast ima da postanu niko, nigdje i niko, da bi bolje saznali šta nijesu hteli da budu. Kakvu su šansu propustili u životu.

Zašto Srbi u Crnoj Gori neće da budu Crnogorci, valjda je najteže i najlakše pitanje bilo za bivšu vlast. Najteže, jer nijesu mogli s toliko uma sebi da objasne, zašto ti bandoglavi Srbi neće da budu prosperitetni, evroatlantski Crnogorci, kad bi time dobili sve što žele u Crnoj Gori. Mogli bi čak sve da imaju, pa da i ništa ne rade. Tolika je to privilegija bila – biti samocrnogorac, ili, kako neki kažu posprdno – montenegrin. Mogli bi i da ne budu ljudi, samo da budu montenegrini, i da stanu među prve.

Um obavezuje, zamara, a bezumlje odmara i ne obavezuje onoga koji ga proizvodi. Bezumlje obavezuje samo one na koje se primjenjuje.

Predsjednik Montenegra, kad je vidio da je um neisplativ, i neprimjenjiv u realnom životu, relaksirano je prešao na raskošno bezumlje. Bezumlje čak može biti raskošno maštovito, a čisti um je samo um. Čisti um je samo za rijetke i neupotrebljive. A kad se takvo bezumlje raspe po narodnoj duši, procvjeta haos. Da vidiš kako ljudi lako ostaju bez uma koji nikome ne treba. Kad bi čisti um zavladao, ne daj bože, ljudi i ne bi ništa praktično radili, jer bi osjećali, da bi praktičnim poslovima skratili i uprljali svoj čisti um. Ako se ne protjera čisti um iz države, nema tu države. Odstranite um, pa da vidite kako se država na brzinu pravi. Deset vjekova istorije može se skrpiti za godinu dana, i to ne samo, bez kapi krvi, nego i bez kapi znoja.

U Crnoj Gori, kad smo mogli izmisliti slova i azbuku, sve se može izmisliti kako nam zatreba. Pa nijesmo ludi da se mučimo za svako slovo i njegov smisao. To pripada čistom umu, a ne praktičnom i državotvornom poslu. Mislioci nijesu potrebni državnicima koje ne obavezuje ništa pod bog jaki. Evo živog primjera – da je predsjednik Montenegra cijenio um i umne ljude, ne bi dovde stigao.

(Autor je književnik)

---