- Piše: Vojislav Bulatović

Profesionalni političari boluju od hroničnog bjesnila vlastoljublja. U serijama utakmica za vlast zaklinju se da će: preporoditi, osloboditi, urediti, očistiti, pomoći, podržati, uspraviti, sačuvati, probuditi, evropeizirati, investirati, odbraniti, osvijestiti, zaposliti, demontirati, i tako unedogled.

Oni žele da u svojim istupima u javnosti dotaknu sve i svašta da bi javnost stekla utisak da oni na sve misle, da sve vide, da vladaju situacijom. Naravno, kada im se pruži prilika da nešto od toga i ostvare (jer „otkosi” njihovih obećanja su mnogo široki), oni naprečac zadaju zadatke svojim operaterima, pa šta ispadne.

Tako se događa da i obrazovanje bez pripremljenih projekata i ispitivanja u žurbi zagazi u reforme koje ruše i ono nedovršeno a započinju improvizovano (ili prepisano od drugih). Mada je obrazovanje državni domen, stranke i u kampanjama za lokalne izbore imaju svoje ideje za koje će se „boriti”. Treba se dopasti prosvjetnim radnicima.

Nikšić je u predizbornoj kampanji podsjećao na zapetu strijelu koja cilja u metu. Zbog toga građane ništa ne može „izvući” iz predizborne usmjerenosti, jer za nešto više od te nategnute strijele trebaju mir, opuštenost i zaokupljenost životnim potrebama. Ipak, ponešto i „promakne“ sa nekog sporednog „položaja“. Jedna „meta“ istaknuta na javnom mjestu, da je svi mogu vidjeti i „naciljati“, skreće pažnju određenog broja građana svih dobi i socijalnog statusa. Pet panoa dječjih likovnih radova predškolskih i osnovnoškolskih ustanova CG predstavlja izložbu pod naslovom „Obojimo svijet“. Izložbu organizuje JU Muzeji i galerije Nikšić u susret Međunarodnom danu boja 21. marta. (Na engleskom je to predstavljeno ovako: International Colour Day, 21. March. Established by AIC International Colour Association).

Prostor na kojem stoje panoi nekada je bio prostor porušene zgrade Učiteljske škole i OŠ „Olga Golović“, kao vježbaonice, gdje su budući učitelji uvježbavali i učili svoj humani „zanat“. Dakle, na ovom znakovitom mjestu (za podsjećanje onih koji još uvijek pamte, jer obilježja nema) budući učitelji analizirali su i ocjenjivali slične izložbe pod rukovodstvom svog nastavnika i slikara Miljenka Sindika. Svaki učitelj je znao da je dječji crtež (i „slika“) izraz dječjeg doživljaja svijeta, pa ga sa tog stanovišta treba ocjenjivati i analizirati. Ko god je zainteresovan da, makar i površno, pogleda ovu izložbu ne može da ne bude dirnut i začuđen koliko je tu maštovitosti, raznovrsnosti motiva i, nadasve, nježnosti izraza. Vjerovatno, mnogi će i uzdahnuti nad ovim „obojenim svijetom“ i reći: „Kad bi svijet bio makar približno uređen i obojen po dječjim željama i osjećanjima!“

Moj zadatak nije da se upuštam u ocjenu ovog dječijeg univerzuma mašte i prikrivenih osjećajnih poruka, jer to će učiniti likovni pedagozi i psiholozi, već da ovim povodom skrenem pažnju baš na ovu „dubinsku“ životnu „vatru“, koja nas grije i kad nam je najteže. Ona ne smije da se stišava ili, ne daj bože, da se gasi! Drugi povod je, da podsjetim, na vječito aktuelnu temu obrazovnog procesa o harmoničnom razvoju mlade ličnosti i davanja šanse svim aspektima cjelovitog razvoja. U vrijeme socijalističkog samoupravljanja, kada se princip nagrađivanja prema radu široko primjenjivao i razrađivao, čak i u onim djelatnostima koje su zbog svoje fluidnosti pružale otpor prakticizmu vrednovanja, u školskom mjerenju uspjeha dolazilo je do neizbježnih konflikata baš zbog nesavladivih teškoća operacionalizacije rangiranja programskih (predmetnih) sadržaja i didaktičko-metodskih osobenosti procesa realizacije tih sadržaja. Na jednoj strani su se našli predmeti (programi) „vještina“, a na drugoj predmeti naučnog sadržaja. Šta je prioritetno a šta prateće, šta je korisno i životno, a šta lično i kreativno? To se pitalo ne samo kad je u pitanju vrednovanje rada, već i kada su se stvarali nastavni programi i planovi ostvarenja. Nije teško pretpostaviti da su se tu sučeljavali i profesionalni interesi nastavnika, a rezultat je bio nepovoljan i po učenike, jer su programi bili obimniji i razuđeniji nego što je to zahtijevao princip harmoničnosti. Taj dualizam: predmeti „vještina“ i predmeti nauke vodio je i u polemike oko ocjenjivanja. Zahtjev je išao u pravcu da se „vještine“ ne ocjenjuju brojčano, jer ocjene iz ovih predmeta nerealno utiču na prosječan uspjeh kako pojedinca tako i kolektiva. Prosječna ocjena je bitna i kod upisa na dalje školovanje, kao i za odlučivanja za najviša priznanja – „Luča“.

Džon Djui, američki filozof i pedagog – pragmatist i instrumentalist, vrlo često je citiran kad je u pitanju ova problematika, jer je on zastupao vrlo ubjedljive i razložne stavove o vrednovanju nastavnih predmeta i programa. On razlikuje vrijednosti po sebi i vrijednosti sa posrednim (instrumentalnim) značenjem. „Vrijednosti po sebi nisu predmet prosuđivanja i ocjenjivanja... One su neprocjenjive...“ Kod posrednih vrijednosti (instrumentalnih), cilj vrednovanja je izvan njih samih. On izričito kaže: „Ne možemo uspostaviti hijerarhiju vrijednosti nastavnih predmeta... Ukoliko bilo koji predmet ima jedinstvenu ili nezamjenjivu funkciju u iskustvu, ukoliko označava karakteristično obogaćenje života, utoliko je njegova vrijednost suštinska i neuporediva.“

---