- Autor: Sara Radojković

Proljeće je, treba iznijeti rane na sunce. Marko Pogačar kaže rana je radost. Ja kažem rana je realnost. Poznajem jako malo neizranavljenih ljudi, možda zato i ne volim proljeće. Smatram ga napornim i teškim. To sve što zeleni i cvjeta nije ništa drugo nego previjanje rana, do sledećeg života i sledeće smrti. Proljeće kupa hladnim svjetlima. Kao kada se nestali nakon brodoloma, sa pustog ostrva na kome su preživljavali prepuštajući se životinjskom u sebi, odjednom nađu na pragu civilizacije. Proljeće me tjera da se postidim svojih prljavih cipela i znojenja u predebeloj odjeći. I sve to što mi je pružalo udobnost i zaštitu, toplotu, mekanost, odjednom je strgnuto sa mene, bačeno u vatru jer je toliko prljavo da ga ne vrijedi ni prati. Proljeće me na silu ubacuje pod hladan tuš, hajde sredi se viče. Sredi se, smogni snage opet, za neki novi život i nova umiranja. Na kraju i Isus, uskrsao u proljeće, javljao se ljudima ne krijući svoje rane.

Ne razumijem ljude koji se obraduju svakom proljeću kao da ga nisu vidjeli nikada prije. Ne razumijem ni odakle im toliko snage. Zar oni nemaju rana? Zar nismo preživjeli istu zimu? Ili ih samo kamufliraju jer ne znaju da je sakrivena rana najopasnija.

Ono što je drugima proljeće, meni su slučajni susreti sa ljudima u čijim usputnim ljubaznostima vidim komunikaciju naših izranavljenosti. Kao kada mi prodavačica u zdravoj hrani kaže da joj je moja drečava jakna donijela sunce. Ili mi serviser bicikala usred posla napumpa gumu besplatno jer prećutno znamo da se vožnja biciklom ne uskraćuje kao što se oboljelom ne uskraćuju ljekovi. Proljeće je razumijevanje pogledom sa kasirom u supermarketu dok starija osoba ispred mene vadi novčanicu po novčanicu, kovanicu po kovanicu po još manju kovanicu kako bi u dinar bila tačna sa računom. Nama se ne žuri, mi imamo naš mali savez i sa radošću čekamo pobjedu tačnosti i gledamo mala sitniš sunca u staračkoj ruci, dok ljudi u redu hukću premještajući se sa noge na nogu.

Ono što je drugima proljeće, meni je odlazak na terapiju. Znaćete da imate dobru terapeutkinju ili terapeuta onda kada vam je odlazak kod nje kao stajanje pred blagim suncem. Kao iznošenje prašnjavih ćebadi na luftiranje. Kao trešenje tepiha koje snažno udarate praherom i puštate da se eho prolama vašim krajem. Nažalost, rijetko se danas može čuti rad prahera, zamijenio ga je tepih servis. Ali ne postoji tepih servis za dušu, sa njom mora staromodno. Svaka rečenica kao jedno TAP, TAP i čestice prašine nakupljene godinama kreću da se presijavaju praveći od sunčeve svjetlosti jasno vidljive zrake.

U proljeće slomljeni ljudi šetaju gradom vucarajući debele jakne po rukama, kao što se gomila đubreta plutajući sliva niz rijeke i od toga ne možeš okrenuti glavu. Odjednom sve to đubre, đubre svuda, postaje šareniš koji izbija oči kao novogodišnji ukrasi na banderama. Sada je plastično đubre okitilo livade i grane i grozno je. Dokaz da čovjek za sobom nikad neće ostavljati ništa drugo do beskrajne šareno smrdljive deponije.

Izranavljeni ljudi na izranavljenoj planeti izranavljenih organizama stoje pred proljećem i glume sreću. Al` kada bi možda i prihvatili ono što Marko kaže, kada bi i oni mislili, rana je radost možda zaista i ne bi bilo veselijeg godišnjeg doba. Svi bi zajedno sa proljećem iznosili rane na sunce i bio bi to jedan divan karneval, slavlje u slavu preživjelih dok đubre tiho nastavlja svojim putem, dalje niz rijeku.

nova.rs

---