-Piše: Milisav S. Popović

– Marš napolje! – ognjila je zajapurena.

I dok se ovaj mangupski odvlačio, prije izlaska joj dobaci:

– Vidimo se u snu, praskava.

– Marš, barabo jedna!

Za njim vrata učionice ostadoše do pola otvorena.



* * *

More, i blagi suton što joj je lizao orošene listove. Zaroni ruke u pijesak, podižući desni taban, da joj se prsti poigraju sa strunama maestrala.

Grudi joj bjehu pune soka iščekivanog dodira:

– Uh... gdje ste... – prostenja.

A tamo, malko podalje, iz vode su stupale dvije dive... nage, zavodljivo je gledajući, željne da se što prije domognu njenih usana, spremne da joj priušte novi preplet strasnog milovanja i dugotrajnog lizanja.

Zagrizla je usnu i prstom ih dozva...

– Kad bi ti muž samo znao o čemu sanjaš.

– Šta u pič... – skoči sa pješčanog ležaja.

– Pozdrav, učiteljice – lik užarenih očiju i zlog osmijeha. Ispilio se iz vazduha.

One dvije strkoše u dubine mora.

– Ti?!

– Baš ja – žgoljavi problem cijele škole je upravo bio u njenom snu, na najintimnijem mjestu što je imala, cereći joj se pravo u lice. Kakva grozota.

Poče da se manijakalno štipa po rukama, nogama... da sebi zavrće prste.

Probudi se. Probudi se, glupačo.

No, ništa nije pomagalo...

– Neće moći, praskava – čučnu pored nje, pa iskrivi glavu.

Djelovao je kao kakva perverzna kornjača što je bezobrazno gleda u mjesto između butina.

– Ljepša si nego na javi. Sigurno nekih deset kila ljepša. Ko bi rek’o? Praskava sanja sočne stvari.

Okrenu se i pokuša da pobjegne odatle, ali joj stopala proguta pijesak. Osta zarobljena.

– Ovo je san. Samo san. Ti nisi stvaran.

– Tačno. Ovo jeste san – ispravi se i izdignu iznad tla – Ali i greška... ja sam stvaran – lebdio je iznad nje, pa se nadvi toliko blizu da su im se čela skoro doticala.

– Rekao sam ti da ćemo se sresti... A ovo je moje carstvo.

Ta, mala gnjida, koja je pravila probleme svima... škola se o jadu s njim zabavila. A u njenu je došao prije samo mjesec dana. Toliko premješataja, toliko hraniteljskih porodica... i smrt njegovih roditelja... tako bizarna...

– Šta si ti? – od jada nemoći iskezi zube na parazita.

– Ti predavaš likovno... voliš antiku... trebalo bi da znaš – čoknu je po čelu, cijelo tijelo joj zabrunda od bola – Možda ovo pomogne.

Na njegovim sljepoočnicama iznikoše sitna krila.

Prisjeti se svih prikaza, muzejskih eksponata, enciklopedija mitova.

– Morfej! – začu sebe kako izgovara nemoguće.

– Ta-ra! Glavom i ćosavom bradom! Bog sna, bejbe.

– Ka-kako?

– Nemam pojma... ponovo sam se rodio. Staro doba, izgleda, dolazi – izdiže se još više iznad tla – A tebi, učiteljice, pa - pa!

Iz mora izroni neman, ogromna morska psina... projuri vazduhom, kao da je pod talasima, sruči se na nju, i proždera je do pola.

Jadnica, nije imala vremena ni da krikne od iznenađenja.

– Bah... šteta tako lijepih grudi.

Nestadoše i on, i ajkula, plaža i cijelo more prepuno finog sutona.

No, kad se muž probudio... imao je šta pored sebe da ugleda.

Ulica je, tren potom, odlijegala od užasa.

* * *

Samo oni iz nižih razreda nisu išli na sahranu. Cio grad je bio pod šokom... Izveli su ih na igralište, pa da ono malo nastavnika što su morali da ostanu, dežura i vodi računa o najmlađima. A njih bi na stotine.

– Čuo sam da su sahranili samo noge – klinac sa cvikama reče okupljenim drugarima – Kao da je nešto odgrizlo sve do gore...

– Da, tako je meni isto rekla sestra...

– A moj tata kaž...

– Makse debilče! – žgoljavo gadavče naglo odgurnu dječaka što krenu nešto da zausti – Ne može se od vas proći.

– Hej! – najtiši iz grupe skoči – Pazi malo!

– Šta veliš to? – povrati se.

– Rekao sam da paziš. Mi smo drugi razred. Ti si veliki!

– Ma šta kažeš – primače se zelenookom dječaku – Hoćeš da te premlatim?

– Samo probaj! – ovaj stegnu šačice.

Naceri se i krenu da mu zavarda šamarčinu, no maleni, poput lavića skoči u stranu i odalami ga šakom po tintari.

Kljusina se zatetura, i pade.

Niko od nastavnika ništa nije primijetio. Mnogo djece svuda...

Zelenooki junačić je prkosno gledao u oči gada.

– Treba da budeš vaspitan.

Ovaj se samo naceri, ustade, otrese prašinu i reče:

– Vidimo se u snu, klinac – i ode zviždučući.

– Jedva čekam... Morfijuse – u ručicama mu munje zacvrkutaše.

(Autor je književnik)

---