- Pi­še: Če­do­mir An­tić

Zašto je baš tokom nekoliko prethodnih godina vlast u Crnoj Gori toliko snažno i sa mnogo nerazumne strasti počela da kritikuje stupanje Crne Gore u sastav ujedinjene srpske i nešto kasnije jugoslovenske države? Ponekad mi se učini da je 1918. u stvari bila prije dvije ili tri godine. Kao da četvrt vijeka kasnije nije nastupio Drugi svjetski rat u kome su crnogorski separatisti praktično nestali pred dva jugoslovenska, u suštini srpska pokreta. Kako to da poslije 1945. odnos prema ujedinjenju iz 1918. nikada nije bio tako negativan kao danas? Da li je moguće da to čine oni koji su bliskost sa Srbijom potvrđivali više puta tokom šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina? Upravo oni koji su devedesetih prihvatili zajedništvo sa Srbijom i po cijenu međunarodnih sankcija i rata, koji su dvaput – 1992. i 2003. glasali za kakvo-takvo državno zajedništvo sa Srbijom... Poslije sukoba sa političkim roditeljima iz Srbije 1997. godine, kada su ih podržali srpska opozicija u Crnoj Gori i demokratska opozicija u Srbiji; referenduma iz 2006. – kada su dobili nijemu potporu od zvanične Srbije i donošenja Ustava iz 2007. godine, kada ih je podržala opozicija na osnovu obećanja da će narodima novonastale države omogućiti ravnopravnost- danas zauzimaju ovako nepravedan, isključiv i u suštini šovinistički stav.
Da li je riječ o istrošenosti jednog iskvarenog režima koji osim sukoba i mržnje ništa više ne može da ponudi. Da li režim DPS-a i trabanata misli da može da glumi radikalnu i fanatičnu periferiju Sjevernoatlantskog saveza i odigra ulogu nekakvih političkih talibana jednog sukoba za koji bi iz svojih vlastoljubivih razloga željeli da bude novi Hladni rat? A možda je u pitanju identitetska kriza? Gradnja nove nacije ne ide lako. Većine su tijesne. Narod, kakav je – da je, koliko god podijeljen, nije baš toliko naivan da uvijek podlegne sličnim lažima. Zato im je neophodna mržnja. Godišnjice velikih događaja iz Prvog svjetskog rata služe im kako bi širili nekakav čudan, stotinu godina odloženi posttraumatski sindrom. U toj svojoj deluziji Đukanović i njegovi saučesnici pokušavaju da izobliče stvarnost. Čudno je da se ne dosjete kako su o sedamdesetoj godišnjici stvaranja jugoslovenske države kritikovali televizije u Zagrebu i Ljubljani zato što ne žele da emituju dokumentarni film „Jugoslavija po volji naroda“. Zanimljivo je kako su tada imali sličniji stav autentičnim zelenašima. Ono što danas govore u stvari odgovara uvjerenjima i vrijednostima hrvatskih ustaša iz vremena dok su samo govorili.
Da li su ikada pročitali sledeći citat?
„Crna Gora naša Otadžbina, od nazad 600 godina branila (je) i čuvala luču srpske slobode... Vaš (srbijanski) dolazak pozdravili smo sa velikim entuzijazmom misleći da vi dolazite kao što dolazi brat bratu, pa da se bratski ruku za ruku grlimo i ljubimo i da tako zagrljeni uđemo u našu veliku Jugoslaviju... Vi ste došli neiskreni ! Vi ste nam donijeli Judine srebrnjake, da za njih kupite milu nam Crnu Goru i da je kao prćiju predate kralju Karađorđeviću...“
Ovo je pismo koje je jedan od vođa zelenaša u Rijeci Crnojevića poslao komadantu jedne jedinice srpske vojske. Ovdje nema ni riječi o dvije nacije, ni spomena navodnih progona koje sprovode srpska i francuska vojska, nema riječi ni o dinastiji Petrovića-Njegoša. Ne radi se tu ni o osvajanju, niti o aneksiji. To je bio građanski rat. Da dodam, za post-post traumatizovane gliseraše iz DPS-a, u međuvremenu Crna Gora je uz pomoć Srba i Srbije dobila nazad svoju samostalnost u jugosovenskoj federaciji, a kasnije i nezavisnost.
Kad je već riječ o „prćiji“ (tj. mirazu), zašto ne spomenu i misao koju je izrekao legitimno svrgnuti kralj Nikola kada je doznao za Božićni ustanak: „Crna Gora neće otići bez prćije.“ Znači li to da je riječ bila samo o cijeni ujedinjenja? Rekao je to vladar koji se kumio i orodio sa Obrenovićima i Karađorđevićima, vidio sebe na prestolu ujedinjene Srbije, ali je, piše biograf Ilije Garašanina Dejvid Mekenzi šezdesetih godina 19. vijeka, bio spreman da se odrekne prestola u korist srpskog kneza Mihaila. Razumije se, ne bez „prćije“ – izvjesne svote u novcu i jednog dvorca u Francuskoj.
Zašto kritičari Podgoričke skupštine ne kažu da je izbjeglih Crnogoraca, koje je finansirala strana država željna da otme Crnoj Gori primorje i nezavisnost, davne 1919. bilo ne mnogo više nego Bokelja koji su bili dobrovoljci u srpskoj vojsci? Zašto ne spomenu ono što iznosi poznati hrvatski istoričar i veliki nacionalista Ivo Banac – da je velika većina gradskog i školovanog stanovništva 1918. bila za uključivanje Crne Gore u sastav Srbije? Zašto ne navedu činjenicu da je samo na Cetinju broj onih koji nisu izašli na izbore za Veliku narodnu skupštinu bio viši od 50 odsto? Ako im smeta to ujedinjenje sa Srbijom, koje je ubrzo preraslo u ujedinjenje u jugoslovensku državu, kako im ne smeta mnogo manje demokratičan proces stvaranja savremene crnogorske republike?
Velika pitanja za male političare.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)