- Piše: Milutin Mićović

Neka što hoće da udari Carigrad na Kijev, nego hoće da udari Carigrad na Carigrad, i Kijev na Kijev. To je malo teža priča. Priča koja i prestaje da bude priča – nego je zlo koje se ne da ispričati.
Izgleda da se zamutila čaša vizantijskog duha koja stoluje u Carigradu, to jest u Istanbulu. Kako neće - toliko vjekova zasio Istanbul usred Carigrada, da više Carigrada i nema ako ga nema na nebu. Mi smo mislili da vaseljenski patrijarh pravoslavlja stoluje u Carigradu, i da održava direktnu vezu s nebom. Ali, kao da se ta veza otanjila, i čaša rajskoga pića počela da se puni talogom i otrovom. Ne znam. Nagađam. Bog zna. Ali... Ne može mi biti da ne znam. Kako da ne znam to, ako hoću išta drugo da znam? Ne znam ništa, ako to ne znam. Ne može čovjek u svojoj pameti da ostane, ako Carigrad udara na Carigrad, i Kijev na Kijev.
To da Kijev udara na Kijev već zna i ko neće da zna. Ne čitam to, to gledam. To vidi svako ko hoće oči da ima. Ali ni oči ne mogu da vide koliko bi mogle da vide. A ima očiju koje ne vide ono što vide. Kako onda da ne udari Kijev na Kijev i Carigrad na Carigrad, i Marko na Janka? Kako u svemu ovome da ne udari i Janko na Janka, i Marko na Marka? Udariće kako neće. Udariće, pa da nijedan živ više biti neće. O đavole, o jadu te Bog zabavio. Jesi li ti sve ovo smislio? A jesi, kako nijesi, anatema te bilo. Prezirali su tvoje sposobnosti, ali si svima vratio. I pametnima zavrtio pamet, da se ne može odvrćeti. Carigrad je Carigradu došao glave, a kako onda neće i Kijev Kijevu?
Čuo sam, pričaju mi neki trgovci - idu babe u dimijama kroz Istanbul, valetaju i viču iz grla bijela: neće biti Trećega Rima. Ovaj koji mi to priča, nije znao šta bi to značilo, ali je tačno zapamtio kako berlaju. Kaže, isplazile jezičine do pasa, i berlaju iz mozga: neće, neće, neće biti Trećega Rima.
Ludilo je kud se god čo‘ek okrene. A zar nije udarilo Cetinje na Cetinje, i Crna Gora na Crnu Goru, iz sve snage!? Više je zla počinila Crna Gora Crnoj Gori, nego vas svijet. „Činite što znate, a ne znate šta činite“, aktuelna je riječ Svetog Petra Cetinjskoga. A nije to rekao Mlečanima, ni Francuzima, nego svojim Crnogorcima. Mislim baš svojim Njegušima.
Vidio je ovu nesreću Petar Cetinjski još kad ga je carica rosijska Katarina prognala iz Petrograda. Siraka tužnoga, bez igdje ikoga. Tada mu je puklo pred očima, i vidio da se i Petrograd može okrenuti protiv Petrograda, a ne prema plačnom vladici crnogorskome, koji je kroz suze Boga gledao, i s njim nasamo razgovarao.
Evo došao nam patrijarh Antiohije - to je naš patrijarh. Antiohijski patrijarh je dao autokefalnost srpskoj crkvi, a ne neki sa Fanara. Dobro smo mi zapamtili fanariote. Mučili su nas kao Turci. Dušu pili na pamuk. A kako neće piti dušu i gaziti kao nikoga, one koji izgube sve na svijetu, osim kapcu milosti Božije. Ne treba nam, a nije da nam ne treba ta priča kako Kijev udara na Kijev. Odavno smo pogođeni u srce pričom kako je Crna Gora kidisala na Crnu Goru, dušu da joj uzme. A sve preko naših leđa. Ne preko leđa, nego preko duša. Koliko smo već svi tom tučom isprebijani, nema mjesta na nama da ne boli. Nema kosti koja nije nacikla. Nema srca koje pakao ne posjećuje svaki dan po tri puta. Nema uma koji se ne spušta u podzemlje.
Ne znam više ni čovjeka ni narod - da li ga Bog o jadu zabavlja, ili crni đavo? Zašto bi Bog čovjeka o jadu zabavljao, ako je Bog? Ili ga o jadu zabavlja, baš zato što je dobri Bog? Onda ni um ne može sam sebe da razumije, nego ima da poludi od sebe i od svoga Boga. „Bijem te za tvoje dobro“, govorio je otac, ali sin to tada nije razumio.
Neka nas je i ovo snašlo. Fala je Bogu. Ne bi znali ovo, da nas ovo nije snašlo. A tek je počelo. Ima da postanemo mudri ko Solomun, ako muke mudrost donose. Đavola donose, kaže mi jedan. Prošao bih se ja ovih muka, da ikako mogu. Kako da gledam da Crna Gora uništava Crnu Goru? Ne mogu to da gledam, nego mi odmah mrkne pred očima čim to vidim.
U ovoj pameti se teško može ostati, kaže mi jedan na kraju. Izaći iz svoje pameti, to je bio izlaz, otkad čovjek za sebe zna. Pa hajde izađi, ako je to rješenje, ko ti brani, dovikuje mi jedan Crnogorac, koji teško podnosi moju priču: „Ti bi svakog izludio‘‘, dodaje mi, i grubo odlazi od mene. „Ako ti je baš do toga, idi na Kijev, ili vuci se za taj tvoj Carigrad“.
(Autor je književnik)