Satjadžit Rej izvlači maksimum iz Chatterjee i Tagore, praveći od njihovog debija likove velike dubine i uvjerljivosti. Naravno da su oboje postali velike zvijezde indijskog filma, kao i stalni glumci u Rejevim filmovima. Tagore je imala samo četrnaest godina u to vrijeme. Zahvaljujući njihovim izvedbama i toplini i suptilnosti Rejeve režije, ovo je postala najdirljivija i najintimnija slika bračne Ijubavi u bioskopima. „Apuov svijet” ne samo što zaokružuje Rejevu trilogiju već priča i priču o Ijubavi i gubitku od koga kod gledalaca stvara duboke emocije. Neposredno dok je radio na poznatoj trilogiji o Apuu, koja čini hroniku života siromašnog seljaka iz Bengala od djetinjstva kroz odrastanje, Rej je ralizovao i film „Jalsaghar” („Salon za muziku”). Ovi filmovi su približili indijski umjetnički film svijetu koji je bio navikao samo na bolivudske maštarije i muzičke spektakle. Rej je otkrio drugačiju Indiju, život u indijskom selu, pustošenja gladi, suše i siromaštva. Rejevi lijepi i dirljivi filmovi, na koje je uticao italijanski neorealizam, težili su istraživanju moralnih i socijalnih nepravdi. Snimani na selu, oni daju sve od sebe da postanu autentični dokumenti života u Indiji. U „Salonu za muziku” se međutim rediteljev stil mijenja. Ovaj film bi mogao biti veliko iznenađenje onima koji očekuju Reja na kog su navikli iz trilogije Apuu. U ovom filmu, Rej nadilazi naša tipična znanja o nacionalnoj kinematografiji, naročito u kontekstu Trećeg svijeta. U filmu se pripovijeda čehovljevska priča o propadajućem vlastelinu, Huzur Royu 1920-ih. Lik tumači jedan od omiljenih Rejevih glumaca Chhabi Biswas.
Vlastelinovo bogatstvo i moć polako su iščiljeli, imanje mu se kruni, posluga se osipa, a on dane provodi sjedeći na krovu i prisjećajući se stare slave. Sjedi i gleda pust krajolik. Mahim Ganguly (Gangapada Basu), pozajmljivač novca, čiji neugledni maniri ne otkrivaju – njegovu pravu moć i status u usponu, predstavlja sve što je vlastelin nekada imao, a što ugrožava čak i njega samog. Kada Ganguly objavi da će održati koncert, vlastelin Roj odluči da održi koncert u isto vrijeme. Što sprema poslednji obračun u sukobu starog i novog. Rojev muzički salon je njegova velika Ijubav i film se vraća na srećno doba koncerata u toj sobi. Ovaj poslednji koncert biće njegov poslednji veliki gest, iako će potpuno isprazniti Rojevu kasu. To je njegova šansa da živi kako je bio navikao i da zadrži svoj neizbježni kraj za jednu noć ispunjenu muzikom i ljepotom. Atmosfera pada i melanholija je zarazna. Mi osjećamo propast Rojovog svijeta i nadamo se sa njim da do njega nekako neće doći. Vješt tretman vremena i prostora koji su karakterisali neorealističke Satjadžitove filmove, ovdje dobro funkcioniše, ali više u ekspresionističku svrhu. Vidimo da dvojica preostalih sluga gube bitku sa elementima prirode dok insekti i biljke okupiraju kuću. Opustošene ravnice koje Roj gleda reflektuju njegovo čiljenje. Reditelj traga za novim idejama i tehnikama u ovom filmu i fascinantno je gledati kako se njegov stil razvija. „Salon za muziku” je senzualni užitak i remek-djelo Satjadžita Reja i svjetskog filma.
Rejev stil je po jednostavnosti i neposrednosti neorealističan. Izvanredno je iskoristio klasičnu indijsku muziku, koju je za film komponovao i odsvirao Ravi Šankar, Rej će od tada sam komponovati muziku za svoje filmove. S obzirom na to da se vrlo često bavio ličnim odnosima i nebitnim intimnostima svakodnevnog života, ponekad je bio optuživan da prenebregava veoma teške probleme Indije poput siromaštva, korupcije u rukovodećim krugovima i vjerske netolerancije. Sedamdesetih je, međutim, producirao politički angažovanije filmove kao što su „Buntovnici” (1971), koji govori o nezaposlenosti mladih srednje klase, „Grmljavina u daljini” (1973), priča o posledicama gladi u Bengalu tokom Drugog svjetskog rata. „Šahisti” (1978) Rejev prvi film na urdu a ne na bengalskom, čija se radnja odvija u vrijeme britanske aneksije poslednje indijske nezavisne kneževine 1856, i „Jana aranya” (1979), gorka satira o poslovnom svijetu Kalkute. Osamdesetih je napisao i scenario i muziku za svoj 50-minutni televizijski film „Sadgati” (1982), sirovu pripovijest o okrutnosti hindustanskog sistema kasta, prema pripovijeci Munšija Premčanda.
Piše:
DR RADOSLAV T. STANIŠIĆ
(Nastaviće se)
