Globus u golu…

Piše: Momčilo Pantelić

Prvo, Španci su nadigrali Argentince u svakom pogledu, tako da bi bila nezapamćena nepravda da im nisu preoteli titulu. Drugo, poraženi su do lopte dolazili mahom grubim nasrtajima, ne znajući ni kako da je doture najboljem igraču u istoriji, pa je bilo uzaludno klicati Mesiju, kad on nema s kim, ni s čim, da igra.

I treće, pokazala se nadmoć institucionalizovane igre, gdje svaki igrač radi ono što najbolje umije i za šta je zadužen zarad kolektivnog uspjeha, nad ekipom čija perspektiva dramatično zavisi od poteza jednog lidera, pa makar to bio i magični, neponovljivi, Mesi. Bila je to pobjeda demokratskog duha – za koji navijam – nad vjerom u svemoć kaudilja (iako Mesi nije sebe vidio u toj ulozi), konstatovali su eksperti koji u fudbalu vide "mnogo više od igre".

Stoga je, kako se može računati, s dva miliona ljudi na madridskom dočeku njihovih junaka s Mundijala, slavila i većinska Evropa. Njihov uspjeh doživjela je kao svoj, kao dragocjeni izuzetak od pritisaka koji bi da je prikažu kao strateškog gubitnika.

Jer, pokazalo se da je Evropa i dalje najveća sila – u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu. Em je iznjedrila šampiona, em su u polufinalu bile tri a u četvtfinalu šest njenih reprezentacija, iako je činila samo trećinu od 48 učesnica. Pa je tako ispalo da joj silesije- SAD, Kina, Rusija – koje na svoju ruku rade na njenom unižavanju, u igri nogama nisu ni do koljena.

Kad se, tako, globus smjesti u gol, Evropa je prva, a u šampionskim titulama slijedi je jedino Južna Amerika (10:13). U tom pogledu istrajno ostaje kontinentalna bipolarnost.

Takav raspored je unervozio Donalda Trampa, pa je pokušao da "ukrade šou". Unaprijed je iskonstruisao povode da "prezre" Španiju, i da priprijeti Britaniji da bi mogao da se u njenom sporu oko Foklanda (Malvina) prikloni Argentini čiji mu se lider više sviđa.

Pa je izdejstvovao da za selekciju SAD zaigra kažnjeni igrač. Pa da zajedno s predsjednikom Fife preda pehar pobjedniku i najzad da se prikači na poziranje trijumfatora, odakle je ipak bio izmoljen da se skloni. Ali spektakl mu se dopao pa je zatražio da se mundijal opet odigra u SAD, ali više ne zajedno s Meksikom i Kanadom. Uvjerio se da turnir obrće veliki kapital, pa ne bi da ga dijeli.

Štrecnuo se, međutim, kad je vidio raspored na počasnim mjestima stadiona. Da tamo, gdje i on krajnji desničar, sjede ljevičari, kao što su premijeri Španije i Kanade, Pedro Sančes i Mark Karni, i meksička predsjednica Klaudija Šejnbaum, a da fali bliski mu argentinski lider Havijer Milej, koji nije došao da "ne bi bio baksuz" sunarodnicima.

Vjerovatno je navijao za "gaučose" jer su jedino oni na prvenstvu bili skroz bijeli, to jest bez crnaca, dok je među Špancima bio i "jedan takav i još musliman", Lamin Jamal, u kome mnogi čak vide "naslednika Mesija". A Argentinci su posle meča i pokazali izvjesne sličnosti s Trampom. Fizički su napali protivnike (kao kad njegovi oružnici jurnu na demonstrante) i okrenuli im leđa kad su oni primali zlatne medalje (kao kad je on primio Fifin trofej za "mirotvorstvo", kao uinat odluci da mu se ne dodijeli Nobelova nagrada za mir).

Mundijal je, na svoj način, pokazao i kako se svijet mijenja da se ne bi promijenio. Nanizao je iznenađenja, donio slavu Zelenortskim Ostrvima, Ekvadoru i Norveškoj, ali su do polufinala dogurali sve sami favoriti – Španija, Argentina, Francuska i Britanija. Dakle, niko se ne smije potcijeniti, ali je prilično izvjesno da će se borba za sam vrh voditi u uskom krugu. Iz ovih krajeva, samo se Hrvatska uzdizala, prethodno, do finala i polufinala.

Kad su Španci sada osvojili trofej, skakali su od sreće i bukvalno zatresli njihovu zemlju, zabilježi su seizmolozi. U većem dijelu sveta, Mundijal je bio prilika i za svojevrsno preispitivanje sopstvenih potresenih identiteta.

Takoreći je svaka zemlja imala svoje gore list u nekoj od reprezentacija, pa su se mnogi navijači opredjeljivali prema tim "srodnicima". Usred pomame protiv imigranata, baš oni su činili kostur raznih nacionalnih selekcija. Njima se dičila pogotovo Francuska, a koju su rasisti etiketirali kao "afrički tim". Istovremeno su i mnogi igrači evropskih liga nastupali za ekipe s drugih kontinenata.

A fudbal je, tvrde, i dalje predominantno demokratska igra. Po analizi Fridom hausa, na ovom Mundijalu, je 43,1 odsto reprezentacija bilo iz slobodnih zemalja, a 26,7 iz neslobodnih, dok je ostatak od oko 30 procenata dolazio iz država koji su "nešto između".

Ovdje smo svjetsko prvenstvo pratili ležernije nego da smo se na njega kvalifikovali. Mahom smo, valjda, navijali za Bosance i Hrvate, ali smo, prije svega, uživali što smo mogli da se poistovjećujemo sa onima koji zaista znaju da igraju u sportu koji najviše volimo, iako nam je on samo jedna od poviše neuzvraćenih ljubavi.

Tome u prilog govori i kašnjenje u zidanju nepotrebnog a isforsiranog fudbalskog Nacionalnog stadiona, koji je bio dio propalog plana zajedničkog kandidovanja s Rumunijom, Bugarskom i Grčkom za domaćine Svjetskog prvenstva 2030. Prije će se, ipak on nekako završiti nego afere zboh koji manje kritikujem nogometaše nego lidere koji i njima i cijelom zemljom upravljaju "kao nogama".

Dok globus, bar mundijalski, staje u gol, mi nijesmo dio te priče. Iako zvanično težimo članstvu u EU, radimo suprotno u mnogo čemu, pa se ne trudimo ni da joj se pridružimo makar kao najvećoj sili u najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu.

Istrajavamo u navici da ne propuštamo šansu da propustimo šansu. Ali, približavaju se izbori gdje je šansa za promjene toliko velika da bi i naslijepo morala da se iskoristi.

novimagazin.rs

(Autor je spoljnopolitički komentator)