Zavodljiva i probirljiva

Piše: Momčilo Pantelić

Amerikanac, pritom, kao da zavidi Rusu i teži da ga bar oponaša ako ne i da ga sustigne. Šef Kremlja je praktično nesmjenjiv na izborima jer odstranjuje ozbiljne konkurente, a šef Bijele kuće zasad "samo" ne priznaje izbore ako drugi trijumfuje.

Kad je vidio da je Putin upao u Ukrajinu i okupirao petinu njene teritorije, a usput vojno drži dvije oblasti u Gruziji i jednu zonu u Moldaviji, Tramp je riješio da ne zaostaje. Kidnapovao je predsjednika Venecuele, sa Izraelcima raketama likvidirao zatečeno rukovodstvo Irana, nameračivši se da Americi pripoji Grenland i Kanadu, pa i da cijelu zapadnu hemisferu proglasi monopolom Vašingtona.

Uortačili su se i u naporu da doakaju Evropskoj uniji. U njoj obojica vide "pretjeranu demokratičnost" i "opsjednutost ljudskim pravima", kao i "nadnacionalnu tvorevinu" koja ih ometa da, kao veće sile, nameću svoju volju njenim pojedinačnim članicama.

Pokazalo se, međutim, da su se Tramp i Putin iskazali kao loši prognozeri ishoda svojih glavnih spoljnih avantura. U međunarodnim odnosima, pobjeda je ostala zavodljiva, ali i postala pojačano probirljiva.

Pobjedu nad rivalom, doista, strasno žele mnogi lideri, ali ih ona učestalo odbacuje kao nedostojne udvarače, pogotovo kad bi da je osvoje na silu. Takvu sudbu su doživjeli i Putin i Tramp, kad su tvrdili da će Ukrajinu, odnosno Iran, slistiti dok dlanom o dlan i podvesti ih pod svoje skute.

Uspjelo im je jedino da i sebe i svijet gurnu u ratne ćorsokake, bez izgleda da u njima iko zabilježi konačnu pobjedu. Izvinjavam se što ću prigodno citirati svoj tekst objavljen na ovom mjestu, prije četiri godine.

Tada sam napisao: "Zabasali smo, izgleda, u doba velikih tumbanja i duela, koje kao da se uskopistilo protiv proglašavanja istinskih državničkih pobjeda. Svijet čak počinje da liči na balkanske "nedovršene poslove", u kojima se lideri ili prenemažu ili busaju u prsa od miline što mogu da marširaju u pogrešnom pravcu".

Momčilo Pantelić

novimagazin.rs

I Putin i Tramp su odustali od prvobitnih najava brzih pobjeda i istovremeno srozali imidž sila koje su uobrazile da mogu da rade gotovo sve što im se prohtije. Rusu se pamti da je prvobitno propovijedao da su i Ukrajina i njen narod "izmišljene kategorije" koje će njegova politika "naučiti pameti", a da ga sada ka diplomatiji usmjeravaju i ukrajinski dronovi dok udaraju i po Moskvi. Ni Trampu se ne zaboravlja najava da će projektilima izdejstvovati smjenu teokratije u Teheranu i oduzeti joj nuklearna skladišta, da bi se sada zadovoljavao ponovnim otvaranjem Ormuskog moreuza (koji je Iran zatvorio tek kad je bi napadnut) i nagovaranjem Islamske Republike da se zarekne da neće praviti atomski bombu.

Zauzvrat joj ukida sankcije i nagovještava velike investicije, navodno zalivskih zemalja, za obnovu razorenih područja i pogona. Amerikanci, mahom, takav ishod uzimaju kao potvrdu da njihov lider nije trebalo ni da se upušta u taj rat, iz koga Iran izlazi sa ojačanom pregovaračkom pozicijom.

Pojedini analitičari savjetuju i Teheranu da se ne uobrazi, već da teži kompromisu, u situaciji kad se nikako ne isključuju nova bombardovanja. Napominje se i da prestanak rata može da oživi proteste protiv iranske vlasti i tako je, eventualno, nagnaju na reforme za izlazak iz teške ekonomske krize i postepeno unapređenje veza i sa Zapadom.

Iran i dalje insistira da je regionalna sila i u "memorandum o razumijevanju" sa SAD je uključio i poštovanje prekida vatre između Hezbolaha, kao svoje ispostave u Libanu, i Izraela. Na to Tramp poziva i saveznika mu Benjamina Netanijahua kome ovakav dogovor ne odgovara.

Postupci obojice su zasnovani i na izborima koji ih čekaju na jesen. Trampu je do primirja sa Iranom jer je ovaj rat nepopularan u Americi i smanjuje šanse njegovih republikanaca da zadrže većinu u oba doma parlamenta, što bi bio preokret koji bi bitno osporio njegovu sklonost ka autokratiji. Netanijahua, pak, produžetak rata održava na poziciji premijera, jer bi normalizacija prilika, vjerovatno, vodila smjeni vlasti i nastavku njegovom odgovaranju pred sudom pod optužbom za korupciju.

Za cio svijet bi bilo bolje da i trampisti i Netanijahu izgube izbore, jer bi to povratilo snagu prilično poljuljanoj demokratiji i u SAD i u Izraelu, ističe uticajni Tomas Fridman u Njujork tajmsu. Smatra, takođe, da bi mir ohrabrio Irance da iznova prozovu svoju vlast na odgovornost zbog svega čime ih je namučila.

Normalizacija na Bliskom istoku i odnosa u trouglu SAD – Izrael – Iran, bi doista imala, smatraju i drugi analitičari, veće šanse za uspjeh, kad bi se u svima njima promijenili ne samo pojedinci na vlasti, nego i način na koji im funkcionišu sistemi. Zasad bodri pouka da su i kriza na Bliskom istoku i rat u Ukrajini potvrdili da nasilje ne može, u bitnim događajima, da ikoga dovede do prave pobjede.

Valjalo bi da to na umu imaju svi lideri. Pa i ovdašnji čiji kamp izmišlja da pobunjeni studenti i građani rade na rušenju sistema, iako oni, zapravo, traže da se poštuje ustavni poredak, ugrožen samovoljom vlasti.

Zahtijevaju vanredne parlamentarne izbore, a on ih izbjegava. Od njih strepi koliko i partnerski mu trampisti i Netanijahu. Divi im se obojici, pa je, kao i oni, dao dovoljno povoda da sada prevladavaju glasovi za promenu vlasti.

novimagazin.rs

(Autor je spoljnopolitički komentator)

Mišljenja objavljena u tekstovima autora nisu nužno i stavovi redakcije „Dana"