Na Opštoj sjednici Vrhovnog suda 19. marta utvrđen je načelni pravni stav u vezi sa sudskim sporovima koji su pokrenuli zaposleni protiv Glavnog grada po osnovu neisplaćenih razlika u zaradi od 2008. godine.
-Zaposleni kojem je koeficijent za zaradu određen rješenjem o postavljanju nema pravo na razliku do zarade koja bi mu pripadala za to radno mjesto po koeficijentu određenom Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika, ako prethodno nije kod nadležnog organa pobijao rješenje o postavljanju u dijelu kojim je određen koeficijent – navedeno je u stavu Vrhovnog suda.
Iz advokatske kancelarije „Marković”, koja zastupa radnike, ističu da se u konkretnim sporovima ne može primijeniti načelni pravni stav Vrhovnog suda jer zaposleni nikada nijesu dobili rješenja kojim bi im bili utvrđeni koeficijenti bilo po ranije ili sada važećem Zakonu o zaradama državnih službenika i namještenika, pa samim tim nijesu ni mogla pobijati rješenja kod nadležnog organa u upravnom postupku kada ona ne postoje. Oni pak naglašavaju da je načelni pravni stav Vrhovnog suda obavezujući za nižestepene sudove koji su dužni da ga poštuju.
-Načelnim pravnim stavom Vrhovnog suda je predviđeno da zaposleni kojima je koeficijent za zaradu određen rješenjem o postavljanju nema pravo na razliku zarade koja bi mu pripala za to radno mjesto po koeficijentu određenom Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika, ako prethodno nije kod nadležnog organa pobijao rješenje o postavljenju u dijelu kojim je određena zarada. Imajući u vidu stav Vrhovnog suda, nedvosmisleno proizilazi da zaposleni u Glavnom gradu koji su podnijeli tužbe za manje isplaćenu zaradu zbog manje primijenjenog koeficijenta po zakonu imaju pravo na naknadu za manje isplaćenu zaradu. Zaposleni koji su podnijeli tužbe, ne ulazeći u pojedinačne slučajeve, nijesu nikada dobili rješenja kojima bi im bio određen koeficijent shodno Zakonu o državnim službenicima i namještenicima. Po ovom Zakonu iz 2004. godine zaposlenima je isplaćivana zarada po koeficijentu koji je bio predviđen njime, a da im nije nikada izdato rješenje o tome, osim u veoma malom broju slučajeva, ali ti zaposleni nijesu imali pravnog interesa da ta rješenja pobiju jer je isto bilo u skladu sa tada važećim Zakonom iz 2004. godine. Dakle, u tom periodu do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika od 31. 12.2007. godine, zaposlenima bez obzira što im nije izdato rješenje o visini koeficijenta, nijesu bili oštećeni u isplati zarada – kažu u advokatskoj kancelariji „Marković”.
Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika koji stupa na snagu 8. januara 2008. godine, došlo je do povećanja koeficijenta za platne razrede. Kako su kazali Glavni grad zaposlenima nije nikada donio rješenje o visini koeficijenta za isplatu zarada po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona, niti im je isplatu zarada vršio po koeficijentima iz tog zakona, a trebao je od 8. januara 2008. godine.
-Zaposleni u Glavnom gradu su od 8.1.2008. godine primali manju zaradu zbog toga što nije isplaćivana shodno koeficijentima po platnim razredima po Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o zaradama državnih službenika i namještenika iz decembra 2007. godine.Novi, sada važeći Zakonom predviđa iste koeficijente kao i raniji Zakon o izmjenama i dopunama Zakonao zaradama iz decembra 2007. godine. Glavni grad nije zaposlenima nikada donio rješenja o visini koeficijenta bilo po ranijem ili sada važećem Zakonu o zaradama državnih službenika i namještenika, a to su bili dužni uraditi po službenoj dužnosti, kako bi isplatu zarada vršili po zakonu, pa stoga nijesu ni mogli pobijati rješenja koja ne postoje – ističu u kancelariji.
Oni ističu da se u konkretnim sporovima ne može primijeniti načelni pravni stav Vrhovnog suda jer zaposleni nikada nijesu dobili rješenja kojim bi im bili utvrđeni koeficijenti bilo po ranije ili sada važećem Zakonu, pa samim tim nijesu ni mogla pobijati rješenja kod nadležnog organa u upravnom postupku kada ona ne postoje.
A.D. - M.V.P.
Pisali rješenja nakon podnijetih tužbi
Kako ističu iz advokatske kancelarije „Marković” Glavni grad je tokom februara 2014. godine, dakle tek nakon podnijetih tužbi zaposlenih, izdao rješenja zaposlenima kojima je određen koeficijent za isplatu zarada u skladu sa sada važećim Zakonom o zaradama državnih službenika i namještenika, pa zaposleni imaju pravo na isplatu manje isplaćene zarade za period od 23. avgusta 2008. godine pa do februara 2014. godine.
- Istina, Glavni grad je manjem broju zaposlenih izdao rješenja o koeficijentima za isplatu zarada po stupanju na snagu sada važećeg Zakona, ali tek sredinom 2011. godine pa se eventualno navedeni stav Vrhovnog suda može primijeniti na zaposlene koji se nijesu žalili na ta rješenja, ali tek od dana pravosnažnosti tih rješenja. Međutim, ti zaposleni imaju pravo na razliku zarade po koeficijentima određen zakonom počev od 23.avgusta 2008. godine pa sredine 2011. godine kao dana izdavanja rješenja kojima je određen koeficijent za ispaltu zarada, a koja rješenja nijesu pobijali kod nadležnog upravnog organa. Ovakvih slučajeva kojima je izdato rješenje tokom 2011. godine koliko nam je poznato nema više od pet odsto od ukupnog broja zaposlenih – kažu iz advokatske kancelarije „Marković”.
Šta je načelni pravni stav
Prema Zakonu o sudovima načelni pravni stav je pravilo o pravnom pitanju od opšteg značaja povodom postupka u pravnim stvarima o kojima odlučuje Vrhovni sud i o pravnim pitanjima od kojih zavisi ravnopravnost pravnih subjekata pred zakonom i poštovanje drugih prava i sloboda zajemčenih Ustavom i međunarodnim ugovorima. Svaki sud može tražiti zauzimanje ili izmjenu načelnog pravnog stava.
Prema tumačenju pravnika načelni pravni stav nije obavezujući za sudije, već im služi kao uputstvo i na njega žalba nije dozvoljena. Ako sudije imaju nešto sporno u slučaju odlučivanja, oni traže od Vrhovnog suda da zauzme stav, koji to učini i riješe dilemu. Sudije se ne moraju rukovoditi time, ali u Crnoj Gori je to obično tako. Ukoliko sudija ne postupi po načelnom pravnom stavu, ne može se pozvati na odgovornost. Na presuđene sporove načelni pravni stav nema posledicu, jer ne važi retroaktivno. Za sporove koji su u toku sve zavisi od sudije. Ukoliko sudija prati načelni pravni stav Vrhovnog suda odlučiće po njemu.