Piše: Ilija R. Miljanić
Prvi i poslednji predsjednik Udruženja inženjera Boksita, autor ovog teksta, s izgubljenom energijom piše o čudesnoj komediji stvarnosti pred licem građana Crne Gore. Radnici su svjesno i neznaveno srušili Boksite u jurnjavi za pojedinačnim interesima lične egzistencije, uz mamac kreatora iz državne kuhinje Montenegra da što više izmanipulišu i trajno zapečate radna mjesta koja su čekala generacije mladih ljudi. Uz blagoslov privilegovane radne snage i osmorazrednih sindikalnih predstavnika, silom na sramotu, uvedoše Boksite u stečajnu grobnicu i sve radnike poslaše da čekaju breskve - ako pocrvene, na Ćemovskom polju kod gđe Kovačević i da u čuvene barake za smještaj dobiju tifus uz pjesmicu „Kolariću paniću“. Izgubljena i izbezumljena lica jedva uđoše u nekadašnju upravnu zgradu Boksita da preuzmu radnu knjižicu i upute se na biro rada. Uzalud su bili savjeti Udruženja inženjera, radnici doživješe egzodus, a rudokopi idu u pravcu eksploatacije koja nemilosrdno melje za rad kratkog bogaćenja nekoliko familija u Crnoj Gori.
Kompanija Boksiti, sa svojim značajnim rezervama bogate i veoma kvalitetne rude, mogla je da bude oslonac razvoja privrede Crne Gore, uz nove tehnologije proizvodnje glinice i aluminijskih profila za unosnu industrijsku proizvodnju visoke komercijalne vrijednosti. Ko i zašto je Olegu Deripaski dopustio da ukopa aluminijsku industriju u Montenegru premijera Mila Đukanovića? Nakon Deripaskinog odlaska, nastupa groznica stečajne bolesti i potraga za „spasiteljem“ iz privatne razglednice Crne Gore koji ima zadatak da konačno stropošta i zatvori ovaj uzorni privredni lanac. Projektovani Pejović ne otplati „poklon tender“ za KAP, traži popuste da zatvori uplatu. Boksiti ovih dana doživljavaju „kju groznicu“, a ostatak od oko 150 radnika ne zna kud idu i čemu li se nadaju. Razrađeni površinski rudokopi izdati su na korištenje, jamska eksploatacija se čeka, jer su potrebna milionska ulaganja zbog namjernih zloupotreba i dugog neodržavanja. Ovakav voz posrnuća nije zapamćen ni u švapsko vrijeme kada su džigerice jecale od gladi i žeđi. Ovo je, nažalost, stvarnost u opustošenom privrednom gigantu – nikšićkim Boksitima.
Određene grupe inženjera rudarske struke, rukovodeći ekonomisti, pravnici i sindikalne poglavice u doba pripreme za Deripaskino rukovođenje pa sve do stečaja primali su više hiljada eura mjesečno. Bili su zadovoljni i odrađivali posao za sebe i nezajažljive glavare, svjesno prećutkujući urnisanje rudnika Boksita. Većina domaćih glavara i poslušnika dobila je nova radna mjesta, stanove i basnoslovne otpremnine ( više od 100.000 eura izglasali su za sebe).
Rudnik Boksita ustupljen je Pejoviću za nešto više od pet miliona eura?! Ugovorena cijena će vjerovatno proklizati iz pravilnika Vlade i od jadnih pet miliona neće ostati polovina za uplatu onima koji ugrabe red u stečajnom urnebesu... Priča se da je sva mehanizacija već rasprodata jednom od podizvođača koji debelo trlja ruke.
Čiste rezerve koje stoje na raspolaganju su: površinski kop Zagrad- dva miliona tona visokokavalitetne rude, Jama Biočki stan - 3, 5 miliona tona s tim da istraživanje nije završeno- perspektiva je dodatnih sedam miliona ekstra klase rude boksita, Đurakov do –rezerve četiri miliona tona i površinski kop Štitovo za kompozitno miješanje oko 3,5 miliona tona rezerve. Radi se o deset miliona tona rude koja može odmah da se eksploatiše i dodatnih deset miliona tona koja je teorijski dokazana. Prosječna cijena navedenih rezervi ne može biti manje od 30 eura po toni. Prema tome, zarada je oko 300 miliona eura za dokazanih deset miliona tona rude Boksita, a čista zarada više od 150 miliona eura. Pretvaranjem ove rude u glinicu na domaćem terenu (postoje moderene i ekološke peći), uz proizvodnju aluminijske industrije, vrijednost prelazi u bogatstvo, tj. u više od milijardu eura samo za glinicu. Nije teško zaključiti koliko se može zaraditi od prerade glinice i razvoja moderne aluminijske industrije - više desetina milijardi dolara...
Protraćena je sindikalna imovina Boksita koja je bila namijenjena za rješavanje stambene problematike radnika i ustupljena, preko sindikalnih glavara, za socijalni program, uz dodatni blagoslov onih koji su opustošili crnogorsku privredu: Branka Vujovića, Lukšića, Katnića, Boškovića i njihovih kaskadera. Budućem gazdi Pejoviću ostala je atraktivna imovina upravne zgrade Boksita, najveća utovarno- pretovarna rampa u okruženju uz pripadajuće zemljište. Ovome dodajmo još više od šest miliona kvadratnih metara zemljišta koje posjeduju Boksiti. Ovo sve navodim da bi bilo jasnije šta su sve uradili „tamni profiteri“, akademski i osmorazredni fantomi, koji su zajedno zaljuljali stečajni slomivrat Boksita.
Šta će na nove okolnosti imati da kažu mještani sela Župa, kojima je rudnik puno značio? Savjetujem Župljanima da se izbore za sve kako bi na vrijeme napravili pravi i stručni iskorak ka opštoj zaštiti čitavog sela. Neka traže od poslodavca da ispoštuje sve obaveze kako nestručna eksploatacija ne bi u kratkom roku ostavila pustoš na rudokopima i da sve to ne bi imalo nesagledive posledice za razvoj i opstanak Župljana na svojim ognjištima. Neka traže pravila koja se primjenjuju u naprednim društvima s istim ili sličnim nalazištima rude.