Da li je moguće da će se pokvariti skladni i mirni odnosi Srbije i Crne Gore?! Da će biti prekinuta ta divna evropska praksa da jedna strana može sve (da među prvih 30 država svijeta prizna otcjepljenje dijela susjedne države, da sa separatistima uspostavi diplomatske odnose, oduzima prava svojim građanima koji pripadaju većinskoj naciji susjedne države, obespravljuje crkvu čije je sjedište u susjednoj državi, vodi kampanje nacionalne mržnje...), a druga može da ćuti, trpi i dačićevski poziva na „resetovanje odnosa“.
Za političare, kao i za zločince, ne valja da se vraćaju na mjesta ranijih djelovanja. Ako je tako za Đukanovića koji je zaboravio komunizam, jugoslovenstvo, (srpstvo), političkog „đeda“ i „tatu“, tako je i za Nikolića... Ipak, upravo u vrijeme kada se pred Novu godinu sumiraju rezultati, kada Srbija slavi „poglavlje“, a korumpirane hapsi u masi, nedostaje rješenje problema političke desnice. „Evroljevicu“ - a koliko god smiješno to djelovalo to su komromitovani Čedomir Jovanović, Tadić, Čanak i slični koje je vlast već vezala za sebe i usmjerila ka prelasku izbornog cenzusa - odavno su pripitomili i ona je tu da daje ritam evropskim fantazijama vladajućeg režima. Desnica je, iako izuzetno slaba, još uvijek neriješena. Zato je kao rješenje odabran predsjednik države.
Tomislav Nikolić formalno nije član SNS-a – stranke koja je uz pomoć SAD i EU uspjela da uspostavi vlast tako čvrstu da prijeti da u Srbiji obnovi autoritarni režim. Iako iza sebe nema naročite uspjehe, vlada je uspjela da pribavi podršku brojne sirotinje i neobrazovanog svijeta koji je većinom bio upravo protiv reformi koje danas vlada navodno posvećeno sprovodi. Objedinili su domaću policijsku, ekonomsku i medijsku moć, podršku stranaca... Zasad, dok obavljaju posao, oni su sa svih strana zaštićeni. Predsjednik je izgleda tu da svojom konstruktivnom „kritikom“ zamijeni desnicu. Pravo je političko umjetničko djelo distancirati se od politike koja je potpuno predala Kosovo i Metohiju Albancima, koja je zaboravila na Srbe u susjednim državama osim, zasad, u Republici Srpskoj. Stranci razumiju, a možda bi trebalo da shvate i veliki prijatelji iz Podgorice, da posle raznih poniženja narodu treba malo i patriotskog dopinga. Valjda je moguće dobiti neki odušak kada predate sjever Kosova, a šiptarska vlast suspenduje sve djelove Briselskog sporazuma koji bi mogli odgovarati srpskom narodu, pozivajući se na nekakav „ustavni sud“ koji je pravedan i samostalan koliko i kućni savjet neke zgrade u Podujevu. Kada sadašnji premijer zatraži od NATO okupatora da dopusti da naša policija malo upadne u Sjevernu Mitrovicu i nauči Srbe kako treba da glasaju na izborima arnautske republike, onda mora malo i da se srbuje. Eto, kada puste da Kosovo postane članica Međunarodnog olimpijskog komiteta, što su mogli da spriječe jednim pismom (pošto se novi članovi primaju konsenzusom), a bore se da Kosovo ne bude primljeno u Unesko, gdje je potrebno odvratiti podršku velikog dijela svijeta koji kontrolišu SAD i saveznici. A sada se ljute na Crnu Goru! Može im se, pošto je „zajednički prijatelj“ upravo trijumfalno oslobođen svih optužbi pred srpskim sudovima... A ne zamjeraju „braći“ iz Ujedinjenih Arapskih Emirata koja ne samo da su glasala za ulazak Kosova u Unesko, već su predvodili grupu zemalja koja se za to zalagala...
Šta Nikolić postiže spominjući istinu o nedoslednosti i podlosti politike Đukanovićevog režima?
Kampanja za predsjednički mandat počinje iako će izbori biti održani tek 2017. godine. Odatle ta Nikolićeva potreba da se distancira. Te možda će se ponovo kandidovati... Te pobijedio bi i bez stranke. Zatim ona potpuno blesava tvrdnja da je upozoravao vladu na težnje SAD i EU da nam oduzmu Kosovo!? U kom je svojstvu on 1999. sjedio u vladi koja je ratovala protiv SAD i EU? Kao neprijatelj svjetskog mira ili branitelj Kosova?
Nikolić će biti zamjena za desnu opoziciju, koju sadašnji režim, ogrezao u neistine, nedoslednosti i izdaju, ne smije ni da simbolično pusti u parlament. Čekaju nas teške godine na evropskom putu. To prikrivanje činjenice da ne znaju šta će sa Kosovom i da nisu spremni da vode zemlju bez pomoći Vašingtona i Brisela, dovelo nas je u poziciju da se od nas zbog sporazuma unutar Evropske unije i unutrašnjih teškoća nestabilne Španije, traži da dosledno i bez zadrške na ustavan način prihvatimo nezavisnost „Republjik Kosova“. Nema formalnih popusta kao što je bio slučaj sa Kiprom ili Irskom. Ipak, Nikolić i Vučić vjeruju da bi ovako mogli da eliminišu desnu opoziciju, pa još da na nacionalnoj retorici dobiju koji glas... Kasnije bi se problem sam riješio, jer svi znaju da građani o Kosovu jedno govore, a drugo misle. Naravno, nije važno koliko bi to rješenje bilo skuplje, pošto plaća srpski narod.
Niko, međutim, nije primijetio da umjerene kritike na račun crnogorske vlasti oko njihovog janjičarski ostrašćenog opredjeljenja za NATO, podrške albanskom Kosovu i nepravedne politike prema srpskom narodu, prati i jedna ograda. Nikolić je rekao da Srbi iz Crne Gore dosad nisu baš bili spremni da ga poslušaju... A šta je od njih tražio dobri rodoljub Nikolić? Možda da uđu u Đukanovićevu vladu... Vladu koja je nastala na mržnji prema Srbima, falsifikovanim izborima i koja ima dovoljno poslanika da vlada bez Srba...? Da li je to vlast Srbije tražila od srpskih stranaka u Crnoj Gori od 2012. do danas...
Sramota...
(Autor je istoričar i
docent na Filozofskom fakultetu u Beogradu)
Piše: Čedomir Antić