Piše: akademik Zoran Lakić
Svojevremeno sam u Danu objavio kolumnu pod sledećim naslovom: “Da li Crna Gora ulazi u NATO ili NATO ulazi u Crnu Goru”. To je bilo istoga dana kada je Lavrov bio u zvaničnoj posjeti Crnoj Gori – prije, možda, dvije godine. To pitanje je i sada aktuelno!
Riječ „stabilnost“ stavio sam pod navodnike. Vidjećete i zašto? Elaboracijom ove teme želio sam da budem bliži nauci, a malo dalje od politike. Inače ovo pitanje zahtijeva i jedan, i drugi prilaz. A najviše – patriotski.
Ako smo se razjasnili, onda bih mogao krenuti u dalju elaboraciju.
NATO se odista nametnuo kao tema i dilema, ne samo nama u Crnoj Gori. Moglo bi se reći da sve novine svijeta – sve više, čak i svakodnevno, pišu o NATO-u. Neko ga kudi kao kukavičko jaje; mnogo češće ga hvale – kao spas i sigurnost za svakoga – državu i narod. To se čini tako često da se može uskoro očekivati da je riječ NATO postane sinonim za mir i blagostanje. Matematičari bi to već znakovno izveli vrlo jednostavno: „NATO=mir i blagostanje!“
„Analitičari“ u svojim komentarima idu još dalje. „NATO-predstavlja korak i prilog ukupnoj stabilizaciji u regionu.“ Takvu improvizaciju bi, ipak, trebalo pojasniti. Ako je riječ o stabilnosti – po osnovu gologa straga od rata i svega što on donosi čovjeku i čovječanstvu – onda bi se to moglo protumačiti da nas NATO neće opet bombardovati, kao 1999. godine, i nanijeti nam 100-milijardi štete! Ali taj detalj u sebi sadrži i najoštriju optužbu protiv NATO-a: Ako nema NATO-a nema ko da ugrožava mir i miran život.
Pritome se prisjećamo da se NATO prvi na planeti konstatuisao kao ofanzivni vojni savez, odmah nakon II svjetskog rata. Desetak godina poslije toga osnovan je Varšavski pakt, kao defanzivni vojni savez (1955). Kao pojašnjenje navešćemo podatak da je današnja Hrvatska riješila da potroši stotine miliona eura da nabavi ofanzivne rakete kako bi se „stabilizovao“ mir na Balkanu. Srbija je odgovorila namjerom da nabavi defenzivne rakete – iste finansijske vrijednosti, uz kamentar: ne kupujte vi ofanzivno oružje, pa nećemo ni mi kupovati defanzivno oružje. A sve se finansira iz džepa naroda, koji se ne pita ni šta misli o NATO-u i ostalom, pogotovo kod nas u Crnoj Gori.
I prkos je faktor „stabilnosti“ – bilo gdje na planeti. Ako NATO nije osnovan da ugrožava mir, on mu zaista prkosi. Iz prkosa se rađa mržnja. A iz mržnje zločin. Čak i onaj najteži – genocidni. Nikada nećemo zaboraviti pobijene u NATO agresiji i porušene civilne objekte: škole, bolnice, mostove. To su nazvali – „milosrdni anđeo”.
Od osnivanja NATO prkosi Istoku. Prvo je to bio SSSR, pa savremena Ruska Federacija, pa arapski svijet i takozvano „arapsko proljeće“, koje, evo, traje godinama. I tako – „redom ide redica“.
Mnogo toga se promijenilo. Danas ni čitava Afrika nije Crni kontinent. Nisu svi muslimani Bin Ladenovi teroristi. Bin Laden je uklonjen ali tkz. „arapsko proljeće“ još traje. I trajaće dugo. Bombardovanja su sve žešća. Mir je ugrožen.
SSSR i Ruska Federacija su se do sada uspješno branili od NATO-a. Ali zlu se ne može vjerovati. Vrijeme zahtijeva veliki oprez. Crna Gora dok je god van blokova ne strahuje za svoju bezbjednost. Kao eventualni prijatelj NATO-a, mnogo više bi strahovala. Jer ko je prijatelj NATO-a, on mora biti neprijatelj ostalog svijeta, u prvom redu Ruske Federacije – danas. I Srbije u susjedstvu. Protiv njih Crna Gora do sada nije ratovala iako su ratovi bili svakodnevni. Tako dolazimo do paradoksa: da su nam „prijatelji“, u stvari neprijatelji, a da nam je „neprijatelj“ – „naša vjekovna zaštitnica – Rusija“, kako piše u brojnim arhivskim dokumentima, koji svjedoče o svemu tome. Neću podsjećati na Sv. Petra Cetinjskog koji je uvijek gogovrio da je naša majka isto što i ruska majka. Istu misao nalazimo u riječima Vuka Karadžića, koji je sakupljao i sačuvao narodnu mudrost, koja nas opominje: „U starog dušmanina ne traži novog prijatelja!“
Istorija nam je ostavila mnoga naravoučenija. Ako smo potomci naših predaka moramo sve to poštovati. I ljubiti! NATO do sada nije nikoga branio i odbranio. A učestvovao je u dovoljno ratova, nakon Drugog svjetskog rata, u kojima je poginulo više nego u II svjetskom ratu. To je rezultat NATO ratova u „borbi za mir“. Za kraj ću citirati zaboravljene riječi apostola Pavla: „Ništa si ako ljubavi nemaš“. U jednom intervju naš pjesnik - genije je zapazio:
„U Bibliji postoji samo jedna pjesma
zove se Pesma nad pesmama“.
Ako volimo svoj narod i svoju zemlju, neka se na referendumu čuje meritorni glas naroda. Vjerujem da će on biti ne u NATO, ne u rat!