Slovenačka književnica Mojca Kumerdej podgoričkoj publici iz svog bogatog proznog opusa na festivalu „Odakle zovem” predstavila je roman „Kronosova žetva” i zbirku priča „Tamna materija”. Ono što je svima koji su dosad čitali njena djela, kao i onima koji tek planiraju da to učine, očigledna poveznica jeste iskrenost, kritičnost, promišljenost, filozofsko-etički – životni stav koji zahvaljujući (auto)ironiji odolijeva tmuši svakodnevice, bez obzira da li piše smještajući radnju u istorijski kontekst ili o svakodnevnim, malim dnevnim događajima. Uostalom, i sama kaže da ne trpi cinike, ali da ironiju smatra nasušnom kako se ne bi zapalo u defetizam pesimizma i anksioznosti tako primjetno vidljivih kod sugrađana i savremenika, ma na kom meridijanu se nalazili. Zato ne čudi što se hvata u koštac sa temama koje su samo na prvi pogled poznate, i o kojima je „sve kazano”, koje su istorijske ili religijske, a koje su, kada se malo bolje zagrebe, u stvari političke priče.
●Lajt-motiv Vašeg romana „Kronosova žetva” je lov na vještice, u Sloveniji, koja je obod Austro-Ugarskog carstva krajem 16. vijeka. Šta - ko su vještice (danas) i ko ih lovi?
- Kada je ovaj roman u pitanju, treba nešto reći i o naslovu. Radnja je smještena u renesansu, krajem 16. stoljeća, a to je vrijeme nadahnuto grčkom antikom. Kronos je bog poljoprivrede u grčkoj mitologiji, ali isto tako i bog vremena. On je kastrirao svog oca Urana, a ista sudbina se njemu dogodila kada je to učinio njegov sin Zevs. Kronos je bog vremena koji ima srp i koji žanje. Kada nešto poraste to se posječe kako bi dalo plod, i prostor novome. Ali, ne ide sve tako fino po redu, već se često posječe i mnogo mladih biljki, mladica. Kada se pomene lov na vještice obično se smatra da je to period srednjeg vijeka, ali u srednjem vijeku nije bilo mnogo takvih procesa. Vještice, ljudi koji su kao takvi prepoznati, smatrani su žrtvama demona, nisu imali pakt sa đavolom. Ali od Maleus malificarum-a, to je postala teološko-pravna podloga za vještičije procese, a nastala je krajem 15. vijeka, dok je Evropom harala kuga, kada je skoro polovina svih ljudi umrla zbog kuge i više nije bilo dovoljno radne snage. I tada su se pojavile žene koje su se bavile medicinom naturalis, i vrlo često pomagale ženama kod porođaja, i njih su počeli progoniti. Moj roman pokazuje da je najviše vještičijih procesa bilo u novom vijeku, u trenutku kada počinje da se razvija kapitalizam, kada se otkriva, odnosno osvaja Novi svijet. I to sve rade Evropljani iako se Evropa smatrala najciviliziranijim društvom na svijetu.
● Pa i sada se Evropljani smatraju najciviliziranijim, zašto?
- Tako su raspoređene političke snage. Većina korporacija locirana je ili u Evropi ili u Americi i one uspostavljaju neke standarde po kojima bi kao bilo dobro da ljudi žive. Recimo, korporacije koje prodaju vodu. A sav taj komoditet one mogu da ostvaruju na račun trećeg svijeta, koji sada takođe ulazi u Evropu. I u Evropi, u samom njenom centru ima „švic” fabrika gdje rade ljudi za jako male plate, i gdje je sve više i više prekovremenog rada. I ljudi u kulturi, pa i novinari, sve više rade prekovremeno, na crno, nemaju osiguranja, i postaju jako ranjiva kategorija. Ljudi moraju sve više i više da rade, za male novce, i spremni su da rade za malu platu samo kako bi radili. Ja nisam ovim romanom htjela da postavim samo neku jednostavnu alegoriju sa savremenošću. Zato je jedan od subjekata u „Kronosovoj žetvi” kolektivni subjekt koji ja nazivam narod, ljudi. I taj narod nije homogen, jer imate kmetove, građane - zanatlije i aristokratiju. No, narod mora imati neki identitet, on ga traži i to je sasvim ljudski. U mom romanu taj identitet traži se na dva načina. Prvi način je da narod prepoznaje tuđine koji dolaze da žive i rade u njihovoj sredini, kao što su Jevreji i neki čudni radnici koji se pojavljuju i koji kod naroda izazivaju neki fantastički naboj koji je na kraju romana zaista ubitačan. A isto tako prepoznaju tuđine unutar sebe. Unutar naroda postoji žrtvenik na koji se polažu ljudi koji se prepoznaju kao drugačiji. Ali, na tom žrtveniku može se naći bilo ko od njih, i zato su jako aktivni, a ne kao neki antički zbor koji samo komentariše što se događa.
●Ko su ti tuđini unutar naroda?
- Kao drugačije unutar sebe narod većinom prepoznaje žene koje im se čine sumnjive, najčešće udovice koje su ranjive, jer nemaju nekog muškarca u ovoj patrijarhalnoj strukturi. I ubrzo ljudi ih proglašavaju krivima za bolesti, oluje, visoke poreze, svakakve nepogode, jer „nismo mi tako loši da Bog sve nas kažnjava, mora da nam je to neko uradio“. I traže se krivci za nešto što ne valja, iako ti „krivci“ nisu nužno vezani sa situacijom. Ali, potrebno je da se nađe neki uzrok zašto loše živimo, onda prikrivamo prave razloge za tu situaciju kakva jeste. I mislim da to vlasti i danas znaju kako to iskoristiti, upotrijebiti, isto kao i u prošlosti, to je manipulacija vlasti. Naročito je manipulacija izražena u tradicionalnim sredinama, u sredinama koje su monokulturno zasnovane. Tu se brzo može nekoga, neku ženu prepoznati dijelom onoga što (ni)smo mi, i onda je samo pitanje situacije, konteksta kada će je staviti na krst. To je tema koja me jako interesuje.
● Da li to znači da su i Slovenci skloni manipulaciji – mitologizaciji, nacionalnoj mitologiji, „ostvarenju hiljadugodišnjeg sna” kako ste rekli da se znalo čuti, jer, u bivšoj Jugoslaviji doživljavani su kao relativno racionalan narod?
- Svaki pojedinac ima neku svoju priču o nečemu što se desilo u životu, koju fantazmatski zna prikazati. Isto je i sa nekom skupinom, seoskom, recimo, pa onda imate mikrolokalne junake, pa onda i na razini naroda, i države, kao što su praznici, junaci, bitni događaji. I tada, prije 25 godina se pričalo o nekom hiljadugodišnjem snu koji se ostvario. Znate, Slovenci tada nisu postojali, već neki ljudi koji su došli na taj prostor i svi su se hibridizirali, na lakši ili agresivniji način. A pojam naroda je vezan za 18. i 19. vijek, ali to su neke fantazme na kojima se gradi. Naravno, ne svi. Sada, nakon 25 godina od samostalnosti Slovenije većina nije baš zadovoljna sa državom kakva je postala. Veliki je problem šgo mnogo ljudi ne vjeruje u djelovanje pravne države. Znači, ne samo kod vas i kod nas ima problema. Država mora biti zasnovana na nekim zakonima koji bi štitili državljane, a one koji ne rade dobro trebala bi sankcionisati. Dešava se da oni koji su umreženi u elitu, ništa im se ne dešava. Rijetki su oni koji završe u zatvoru, ali, obične ljude deložiraju zato nisu mogli platiti 500 ili 200 eura. I u Sloveniji ima jako siromašnih ljudi i o tome se priča. Postoje nevladine organizacije koje pokušavaju pomoći djeci čiji roditelji nemaju posla, jer su mnogi zbog privatizacije ostali bez posla. Ima djece koja nemaju para za ručak, za marendu, da odu na odmor, i sa tim se bave NVO. I sa izbjeglicama su se bavile NVO koje su pokušavale da im pomognu, mada ih je malo ostalo u Sloveniji. Izbjeglice su tada prepoznavali kao pretnju, jer eto, „izgubićemo identitet“. To je problem.
●To je znači koreografija straha o kojoj pričate.
- Ne samo to. I u 16. vijeku je bila kuga, i u 17, i onda je polako nestala. Uvijek su bile neke bolesti. Ali, recimo sada, pojavi se neki virus i to je sad katastrofa. Dovodilo se u pitanje hoće li se održati Olimpijske igre, a ljudi tamo žive. Pa priča sa svinjskim ili ptičjim gripom... ebolom u Africi. Ta koreografija straha je veliki problem, jer ljudi počinju sve više i više da se boje. Pritom, ekonomska situacija je sve lošija, ljudi nemaju neka prava kao osiguranje, zdravstveno osiguranje... Znači postoji lična nesigurnost na osnovu ekonomske nesigurnosti. A, bitno je i ko ima od toga koristi, ko je ili ko su koreografi koji nam to rade. Formalno finansijska kriza je prošla, ali standard je opao svima, jedino tom malom procentu je još porastao. Problem je u tome što savremene države nisu dovoljno jake, nisu suverene i puno puta pokleknu pred interesima korporacija, a da ne govorim o lokalnim elitama.
Ž.J.
Nismo svi zvijeri
- Neki lomovi znaju preokrenuti priču, na razini pojedinca, pa i dalje opstaje opšteuvriježeni kliše da svako može postati zvijer u radikalnim situacijama, ali to nije tačno. To znamo iz literature, filmova, priča, da se svi ljudi ne ponašaju isto. Postoji mogućnost izbora. Najgore su situacije kad si stavljen u prisilni izbor. Često se sjetim filma „Sofijina odluka“. To je prisilni izbor, jer je to apsolutno nemogući izbor, to je radikalna situacija i kako god čovjek koji mora da napravi izbor uradio, u svakom slučaju je gubitnik. To je nekulturno, a opet, to je kulturni konstrukt. Zato me zanima psihoanaliza. Ne ide se na to da se ispriča neka lijepa priča. Dobar psihoanalitičar je fokusiran na momenat kad priča prestane, jer tamo se nešto desilo, u tom mraku, i tamo treba da se traži, u tim crnim rupama, i to treba da se artikuliše – objašnjava književnica Mojca Kumerdej.