U savremenom dobu kooperaativnog imperijalizma preovladava grijeh na ovaj ili onaj način, u ovom ili onom obliku. Stiče se utisak da je to globalna pojava koja se manifestuje većim prisustvom onih lakih na jeziku a „neznavenih u razumu“. Još više je onih koji ne znaju da stanu i zastanu. Poroci su sve više „nadahnitelji“ lošeg. Otpora tome kao da nema. Nedostaje novog predanja o dobrim stvarima, put u dobro je sve kraći, a grijesima sve duži i prisutniji. Tradicija je anatemisana. Uža specijalnost pojedinaca je prebrzo davanje etiketa, kao da je govor s nekim novim mentalitetom. Ni san kao mentalna radnja nije isti. Rijetko možemo biti svjedoci dobrog činjenja. Čestiti, pošteni, mudri i predani su izuzetak. Može se reći rijetkost. Zaboravlja se da čovjek nije samo razum, da nije ni bar toliko. Kao ličnost, čovjek ovog vremena prestao je da nosi obilježje reda i rada. Prestala je osjećajnost prema drugima. Nigdje na meridijanima nema pitomosti duše. Kaže se da je ta tuga prihod globalizacije i novih puteva profita. Kao da ne pripadamo svojim precima. Svijet je tjeskoban, bez osjećaja čovječnosti i poštenja. Tradicionalne vrijednosti su anatemisane. Dobroj knjizi se gubi svaki trag. Internet je postao buvljak. Narod se „oplemenjuje“ onim što nije moralno. Edukuje se onim što nosi i donosi globalna ekonomija. Stoga nije čudo što ima sve više opakih i osornih, nepoštenih i nemoralnih. Nepravilnim glagolima gaze ljepotu jezika. Zaboravlja se da bez bijelog svijeta nema bijelog dana. Ne „djelaju se djela“ koja ne prolaze u savremenom globalizmu.
Iščezava navika i običaj da duše uče strpljenjem. Gnjev se sve više izaziva i rađa, a sve manje stišava. Manje se čuvamo oporih riječi. Ono što stvar čini opasnijom jeste gubitak svake mjere za koju Gete kaže da je izvor sreće. Laži je sve više. Vjerovatno zato što se, kako narod kaže, za nju ne plaća carina. Ljudi izbjegavaju ponekad da upotrijebe i primijene znanje. Plaše se lažnog znanja drugih. Plemenitost u kojoj su satkane vrline sve je manje prisutna. Prepredenost je „savremena mudrost“, pa pošteni izvuku deblji kraj, i oni su, nažalost, danas na krivom putu. Moguće da je jednom dijelu svijeta bespuće pravi put. Hemingvej bi rekao, iako je put trnovit, važno je da smo obuveni. Sve je manje onih koji gaze svoj korak, i sve više onih koji prelaze punu liniju ovog globalnog svijeta. Zaboravljaju da čovjek biva kažnjen „onim u čemu je pogriješio“. Olako se napušta riječ. Zato podsjetimo na riječ Solomona: „srce pravednika premišlja šta će reći, a usta bezbožnika rigaju zlo“. Na (po)kajanje se zaboravilo. Njega grešni ni za starost ne odlažu. Ipak, savjest koja posve nije posustala, ne dopušta da narod sasvim „potone u bezadan grijeha“. Mediji (bjelo)svjetski nam potvrđuju da su riječi potrošene na klevetanje, psovku i uvrede.
Zaboravlja se da Hristovim riječima nijesu potrebni ni zlato ni novac, i da nam je na zemlju donio nebo. Stoga je neophodno da svoje duše učimo strpljenju, kako bismo bili svjesni da će grehova biti manje, ako čovjek dopre do stanja da oko sebe sve vidi čestitim, i time ćemo uvijek primijeniti narodni sud da je bestidnost bezobzirnost. Ne može se izbjeći, a da se ne kaže da se čovjek svojom grešnošću pretvara u pakao. Ukoliko budemo imali dobre navike, minimum vrline neće čovjeka zaobići.
Ovo vrijeme povtrđuje da je sve manje mišljenja kao funkcije razuma, pa stoga prihvatimo da iskrenost, nesebičnost i smirenost jesu brane protiv grijeha. Jedino čovjek bez grijeha ima ljudske dimenzije. Toga moramo biti svjesni, jer današnji čovjek ulazi u svako rasuđivanje nesigurnim korakom, i to u vremenu kad kod pretežnog dijela svijeta „duša robuje strastima“. U vremenu u kome psihičkih deformacija i moralnog sazrijevanja ima napretek stiče se utisak da je narod zalutao s puta istine. Stoga izvjestan dio svijeta ponekad nema nijedan znak vrline, jer je sam sebe „u zlu potrošio“. Puno je lažnih usta koja ubijajući dušu stvaraju grijeh. Zato budimo s Biblijom koja nema ni vremenskog, ni geografskog ograničenja. Ona je vječna. Neizbježno budimo pored nje, jer je danas sve manje mislenih čitalaca, a sve više grijeha koji razdire ličnost. Često se nameće ona iz Starog Zavjeta da je „svijet ranjen slepilom“. Ono što ovo vrijeme čini još pogubnijim je opšti gubitak svake mjere. Zaboravlja se da je „porodica otmenost slike sunca“. Takođe se zaboravlja da su od Adama korijeni naših grehova. Sve je više pesimizma kao da smo zadavljeni patnjom. Svijet je sve više okrenut samoći. Ponekad budućnost svijeta postaje iluzija. Poštenje postaje odvratno, kao da je čovjek odvratno biće. Uništen je častan razgovor. Čovjekova razapetost je sve veća i prisutnija. Život je sve češće prazan. Sumnja i grijeh sve „proždiru“, pa se ponekad svijet pita da li nam je genetika kriva. Iako je nauka sve razvijenija, grehova je sve više. Čovjek je napadnut tehnologijom, jer kompjuter oduzima smisao postojanja čovjeka. Poštenje se prodaje ispod cijene. Međutim, ponadajmo se ipak da svijet nije sasvim izgubio pamćenje, i budimo svjesni da je život ono što se desi. Vib bi dodao „čovjeka čeka prilika a nečovjeka neprilika“.
Piše: Krsto J. Pejović
Komentari
Komentari se objavljuju sa zadrškom.
Zabranjen je govor mržnje, psovanje, vrijedjanje i klevetanje. Nedozvoljen sadržaj neće biti objavljen.
Prijavite neprikladan komentar našem
MODERATORU.
Ukoliko smatrate da se u ovom članku krši Kodeks novinara, prijavite našem
Ombudsmanu.