Piše: Nik Gašaj
Savremena država treba da bude religijski neutralna. Ona pripada svima, religijska zajednica ne. Religijska uvjerenja jednih ne mogu se nametati svima. Država ne treba da vodi računa o „spasu duša“ (J. Lock). Naravno, odvojenost religijskih zajednica i države ne znači njihovo suprotstavljanje, već razlikovanje područja političkog i religijskog. Stoga, ne mogu se od religijskih normi praviti političke norme.
Evropska unija nije na svoj nivo prenijela pitanja uređenja odnosa država – religijska zajednica već je to stvar svake države i religijske zajednice na nivou dotične države. Ali, Vijeće Evrope je zatražilo od svih država da omoguće svim religijskim zajednicama da se razvijaju pod istim uslovima.
Religijske zajednice i politika su dvije različite realnosti. Vlast se time dijeli na duhovnu i svjetovnu i svaka je ( ili bi trebalo da bude) kompetentna na svom području. Ako se neka religijska zajednica priklanja određenim političkim tendencijama, odnosno nije neutralna nego se radi o uzajamnoj instrumentalizaciji religije i politike, onda to ne proizvodi ništa dobro za slobodu i jednakost ljudi.
Religijske zajednice često ističu da imaju pravo izricati sud o političkim opredjeljenjima i postupcima aktuelne političke vlasti, koji, po njima, nijesu u skladu s opštim dobrom.
Ali, postavlja se pitanje: kakav je njihov doprinos društvenom i materijalnom razvoju, ako se identifikuju sa zastarjelom i konzervativnom politikom, što ne korespondira sa aktuelnim potrebama i budućnošću građana? Šta ako ne prelaze ogradu crkvenog, odnosno džamijskog dvorišta, ako njih izvan tih ograda ne zanima ništa, a ponajmanje savremena Evropa i globalizacija i njihove vrijednosti. Vjerske zajednice ne treba da se miješaju u zakonske, sudske i političke odluke ako one ne zadiru u religijska prava, ili ako ih na to ne pozove svjetovna vlast.
Religijske elite na prostorima bivše Jugoslavije su nastojale (od 1990.) postići da se politika kreće u religijski fundiranim koordinatama. Polazna pozicija je da je religija osnova društva i izvor svakog dobra, pa i politike. Međutim, saznanja iz sociologije religije ukazuju da su takve teze naučno nezasnovane, a politički neprihvatljive. Naime, dešava se da pojedini pobornici religijskih utemeljenja političke zajednice u određenim okolnostima u drugim religijama vide neprijatelje.
Na primjer, to je bilo prisutno, naročito u bosanskohercegovačkom ratu 1991.-1995. godine. Vjerske zajednice u tom ratu bile su politizovane. Postojali su oni koji su religijska načela unosili u „političko polje“ i oni koji su načela političkog unosili u „religijski prostor“. U tom slučaju religijski interes postao je drugorazredan, a predominantan je bio politički interes. Tako da religijske zajednice nisu znale odagnati, niti odbaciti izazov manipulacije religijom i religijskom zajednicom u političke svrhe.
Dakako, upotreba i zloupotreba vjere i vjerskih osjećanja bila je nesumnjivo prisutna u svrhu ostvarivanja što je moguće veće psihološke i ratničke mobilizacije masa. „Nema nikakve sumnje“, pišu „autori izvještaja za Balkan“, da su nacionalistički političari koristili crkvu i vjerske simbole i da su se pojedini dijelovi sveštenstva toj zloupotrebi priklonili više negoli koji drugi“. Svakako, između ostalog, i takva saznanja ukazuju da vjerske zajednice ne bi smjele da se bave politikom nego religijom. Stoga, logično je da se politikom bave prije svega predstavnici naroda koji imaju pravno- politički legimitet, kao i eksperti za politiku kao akademske discipline.
I da zaključim: i religizacija politike, i politizacija religije ići će na štetu religije. Politizacija religije često zna da završi u „kvazireligiji“ poput nacionalizma. Nekad se i religijske zajednice znaju „prikloniti“ određenoj politici u zamjenu za društvene privilegije.
No, nameće se pitanje: da li je to dobro, jer u politici je manje ili više prisutna korupcija, kao i neke druge negativne pojave. Svojim vezivanjem za određene političke projekte religijske zajednice napuštaju svetu tradiciju koja time postaje zaboravljena, ako ne i izdana. U takvoj situaciji moguć je model: političko angažovanje na religijskim osnovama, koja može predstavljati opasnost po samu vjeru, tj. pretvoriti je u političku ideologiju.
(Autor je politikolog )