Glumac Bojan Krivokapić pokazao je svoj talenat i postao poznat široj publici zaigravši Momčila Đokića Gusara u filmu „Montevideo Bog te video”, a pamtimo ga i iz serija „Bela lađa”, „Ranjeni orao”, pa kao Miliju iz „Greha njene majke”, te „Gorkih plodova” Siniše Kovačevića nakon prve godine FDU, „Kraljevine Srbija”, „Cvata lipe na Balkanu”, „Žena s Dedinja”. Da krv nije voda, pa i naslijeđeni glumački gen ovaj mladi glumac Narodnog pozorišta, i sin proslavljenog Miodraga Krivokapića, pokazuje ljubiteljima pozorišne umjetnosti na sceni nacionalnog teatra gdje je izborio svoje mjesto u prvoj postavci, igrajući u najgledanijim predstavama. Intervju za „Dan” daje i povodom toga što ga za Crnu Goru vežu preci, zapravo Bojan potiče iz Cuca…
• U ovu godinu uplovili ste s nagradama kojima ste obilježili 2016, a koje gode svima, pa naravno i glumicima?
– Da, dobio sam nagradu novinara na prvom festivalu „Pozorišno proleće” u Šapcu. Priznanje „Zalog za budućnost” koja se dodjeljuje mladom glumcu donijela mi je uloga Edena u predstavi „Rodoljupci”, a u žiriju su bile tri kompetentne novinarke za pozorišnu umjetnost: Vukica Strugar, Borka Trebješanin i Tatjana Nježić. Ovo mi je prva nagrada većeg formata, neočekivana, a za nju važi da od trenutka kad se dobije otvara vrata za druge... Bio sam prijatno iznenađen, a sama predstava „Rodoljupci” je inače dosta nagrađivana na brojnim festivalima i na individualnom, i na planu kolektivne igre. To je nesvakidašnje u životu našeg teatra, tako da Narodnom pozorištu i nama koji igramo imponuje kako je ta predstava prošla kod publike i na smotrama. Dobio sam i nagradu Kulturno-prosvetne zajednice Srbije, što me je još više iznenadilo, jer je u obrazloženju stajalo – za dugogodišnji rad u širenju kulture. Mislim da sam od laureata bio vidljivo najmlađi i priznanje je obavezujuće, jer su ga uz mene dobili ljudi vrhunski u svojim djelatnostima, doajeni svog posla. Bila mi je čast što sam među njima kao predstavnik te neke mlađe generacije, što pokazuje da i mladi mogu ozbiljno da se uključe u kulturni život ove zemlje. Uz to, i da može mlad čovjek, stvaralac, da se doživi ozbiljno, koliko god sve te okolnosti oko nas to demantuju i otežavaju da se bilo čime mladi ozbiljno bave, a pogotovo kulturom. Te dvije nagrade su obilježile moj put u protekloj godini i nadam se da ću prije svega odnosom prema poslu da to opravdam, pa bilo ili ne, novih nagrada.
• U matičnoj kući očito da su Vam ukazali veliko povjerenje i uprava i reditelji i uglavnom ste u takozvanoj prvoj postavi. Šta je sa filmskom produkcijom koja nosi najveću popularnost?
– Trenutno mi je baza igre Narodno pozorište, a što se snimanja tiče više gostujem, nemam glumačkih zadataka ozbiljnijeg formata. U poslednje vrijeme sam imao dva – tri snimajuća dana, a poslednje u „Senke sa Balkana” „Čizmašima” i „Vojnoj akademiji”. To je zasad moj put kada je riječ o snimanju, i oni koji vrše odabir glumaca, zasad su ga tako postavili. No, bože moj, može se to i promijeniti.
• Ko je najveći kritičar onog što radite?
– Ima ih dosta u porodici, a otac je svakako jedan od tih, pa supruga, majka, brat. Otac je subjektivan, ali ne toliko, umije da kaže, da kritikuje ako mu se nešto ne dopada. Nikada nije euforičan ako mu se svidi kako sam iznio neku ulogu. To mi prija, jer je on ipak stasavao u neko vrijeme koje je bilo kudikamo bolje za glumca što se tiče mnogih stvari. Uradio je i priličan broj ozbiljnih uloga i ima parametar za nešto što je dobro, kvalitetno. Često vodimo razgovore i o poslu i mislim da je generalno zadovoljan kako napredujem kao glumac i mojim odnosom prema poslu. Ali, uvijek je odmjeren i kad dobro uradim – što prija. Jer nije od onih koji će reći da je sve divno i krasno što mu sin odigra ili uradi...
• Da li je otac Miodrag razlog za to što ste postali glumac?
– Nije, ta moja odluka nije baš bila najracionalnija. Do tri – četiri mjeseca pred prijemni uopšte nisam ni razmišljao da upišem Akademiju. Dugo sam se bavio sportom i bio ubijeđen da ću da upišem DIF i otići u trenerske vode. Onda se čovjek nasluša i nekih priča po pitanju egzistencije, a ovdje je naravno sve pod znakom pitanja kada je o njoj riječ u Srbiji, i onda me je to odgovorilo od nauma. Jer, da budem profesor fizičkog u nekoj školi baš me nije privlačilo. I onda sam u danu presjekao i rekao sam – probaću, idem na Akademiju. Bilo je i traumatično, jer su me tada slušali ozbiljni ljudi s posla i prvo bili skeptični oko onog što su vidjeli od mene. No, ti komentari su bili prelomni da ne odustanem, jedan posebno... nastavio sam da radim, i onda me je ponovo taj gospodin poslušao i rekao: „Šanse da upišeš glumu su dobre. I to se i desilo sa spremljenim Brutom iz „Julija Cezara”, Jerotijem iz Nušićevog „Sumnjivog lica”, Disovom pjesmom „Pijanstvo” i imitacijama”.
• Porijeklo iz Crne Gore, iz Cuca, a ima li poziva za angažman?
– Jesu, iz čuvenog plemena Cuce. Krivokapića ima mnogo po Crnoj Gori. Nisam išao u postojbinu od djedove smrti 2012. godine. Nekako me je put odveo na drugu stranu... Kad sam bio mlađi, dečkić išao sam svake…
Jedina profesionalna veza do sada je „Uspavanka za Vuka Ničijeg” koja je izašla u koprodukciji Budva Grad teatra u kome smo igrali dva ljeta, trećeg već ne... I, sada se isključivo igra na sceni „Raša Plaović” kao stalna predstava Narodnog pozorišta i jedini moj neki poslovni dodir sa Crnom Gorom. A što se tiče nekog angažmana dolje, za sada nema nikakvog izgleda, ničega na vidiku, jer me niko nije kontaktirao. Volio bih, nije da ne bih.
• Imate li neki uzor, ili ste prerasli to?
– Naravno da sam imao uzor među glumcima. Volim kad se repriziraju ti stari filmovi, serije i da vidim Stevu Žigona. Onako je gospodstvena pojava, a sviđa mi se način na koji je govorio i njegove uloge, pa Branko Pleša i naravno moj otac. Bio sam isuviše mali, ili još nisam bio rođen, da bih pratio njegovu značajnu saradnju sa Ljubišom Ristićem, a što se tiče filma to su bar tri izuzetne uloge, kod Živka Nikolića „U ime naroda”, pa „Virdžina” i „Stela”. Kada gledam te njegove bravure, kreacije, ne vidim oca, već izuzetnog glumca. Iz američke produkcije mislim da je Danijel Dej - Luis, koji je ušao u istoriju osvojivši tri Oskara za glavne uloge. Za mene je on prototip glumca koji je imao i raznovrsne uloge i radi ih na vanserijski način. Nije puno prisutan, snima jenom u dvije – tri godine, a svoj posao uradi perfektno, gospodin – glumac u svakom smislu.
M.Nj.
Za „Veliku dramu” uvijek se traži karta više
• U „Veliku dramu” ste uskočili?
– Tu se za sve ove godine igranja dosta ljudi promijenilo i ostala je samo glumačka okosnica… Ljiljana Blagojević, Tanasije Uzunović, Vuk Kostić, Bane Tomašević, Vjera Mujović, Rada Đuričin. Ta predstava je svašta doživjela počev od rođenja djece, smrti nekih protagonista, i ja sam jedan od glumaca koji su uskočili u nju prije četiri – pet godina. Ona i dalje puni salu, ne mogu da se nađu karte, jer su mjesecima unaprijed rasprodate, pa su tu liste čekanja. To je fenomen, možda jedini u Narodnom pozorištu, gradu, pa i u Srbiji. Za pretprošlo izvođenje došle su dvije gospođe iz Trebinja samo da pogledaju „Veliku dramu” i da se vrate kući i najmanje što je teatar mogao da uradi bilo je da ih smjeste i da vide predstavu zbog koje su prevalile taj put.
Hrabrost Bjelogrlića da mladima pruži šansu
• Da li Vas prepoznaju po ulozi za koju Vas je Dragan Bjelogrlić odabrao za cjelokupni projekat „Montevideo” seriju i dvodjelni film?
– Tu sam imao i najveći zadatak i taj projekat je nekako bio epskih razmjera u svakom smislu. Dugo je trajao, tu je serijal sa 24 epizode i dvodjelni film, medijski izuzetno propraćen i izreklamiran nesvakidašnje za naše prilike. Na svim projekcijama gdje smo se kao tim pojavljivali nas jedanaestorica, to je bio divan prizor, lijepa energija. Imali smo tu sreću da budemo dio toga, jer je film u nekoj novijoj istoriji snimanja kod nas prekretnica. Ljudi su pohrlili u bioskope, dopao im se film, i sa umjetničke strane i kao neobična priča o ljudima, koji nisu bili samo fudbaleri, već svestrane ličnosti, obrazovani, bilo je i doktora i inženjera među njima... To je bila hrabrost Dragana Bjelogrića da pruži priliku mladim ljudima, još neafirmisanim, da nose jednu tako veliku filmsku priču. Ovdje je nekako uvreženo mišljenje da oni koji već imaju ime i prezime budi ti koji će vući filmsku priču ili tzv. serijal. Ovdje to nije bio slučaj i bio je to pun pogodak i sa te strane, a i cio projekat čini mi se da se skoro neće ponoviti u svim dimenzijama.