Autor: Boris Dežulović
Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluvo doba noći iz kafane da ispriča vic. Elem, lovio Mujo u Jablaničkom jezeru u vrijeme zimskog lovostaja, dok se riba mrijesti.
Napunio on tako cijelu kantu ribe, lijepih dvadesetak komada jezerskih pastrmki i smuđeva, kad ga iznenadio lovočuvar: “Šta radiš to, jel’ znaš da je u ovo doba godine zabranjen lov na pastrmku i smuđa?” “Mislite na ove u kanti?”, napravio se ovaj glup. “Nisu vam one iz jezera, to su moje ribe.” “Kako bogati tvoje?!”, iznenadio se sad lovočuvar. “Lijepo”, objasnio Mujo, “ja ih samo s vremena na vrijeme dovedem na jezero, malo pustim da se brčkaju i plivaju, pa zazviždim i zovnem ih nazad, one se vrate u kantu i idemo kući.” “Zezaš”, odmjerio ga zapanjeni čuvar, a Mujo se nasmijao: “Ne, ne, stvarno, hoćete da vam pokažem?” “Baš da vidim”, odgovori lovočuvar, i Mujo, jasno, cijelu kantu ribe istresao u jezero: dvadesetak pastrmki i smuđeva veselo se razbježalo mutnom jablaničkom vodom. “Hajde sad”, nestrpljivo će čuvar.
“Šta?”, tupo ga pogledao Mujo. “Zovni ih.” “Koga?” “Pa ribe.” “Koje ribe?”
Neviđeno je, eto, Mujo zaje.ao lovočuvara, ali nije to ništa kako je Muju kasnije zaje.alo Javno preduzeće Elektroprivreda Bosne i Hercegovine. Organizacija sportskih ribolovaca Konjic napala, naime, Elektroprivredu BiH da ne sarađuje s njima, da se ponaša samovoljno, pa s tokom Neretve i akumulacionim jezerom radi šta im je volja, i tako ozbiljno ugrožava riblji fond. “Mislite na Jablaničko jezero?”, napravili se glupi u Elektroprivredi. “I te kako se mi brinemo o ribljem fondu Jablaničkog jezera.”
“Kako se to bogati brinete?!”, malo se i uzrujali konjički ribolovci.
“Lijepo”, objasnili im onda u javnom preduzeću. “S vremena na vrijeme ispustimo svu vodu iz jezera da se pastrmke i smuđevi malo osunčaju i uhvate zraka, pa zatvorimo branu i opet napunimo jezero, nakon čega se riba razmnožava deset puta brže i naraste deset puta veća.” “Zezate”, odmjerili ih zapanjeni Konjičani, a ovi se nasmijali: “Ne, ne, stvarno, hoćete da vam pokažemo?” “Baš da vidimo”, odgovorili ribolovci, a majstori iz Elektroprivrede na to, jasno, kroz branu Hidroelektrane Jablanica ispustili svih četrnaest kvadratnih kilometara jezera: cijeli riblji fond Jablaničkog jezera ostao na suvom, dva miliona pastrmki i smuđeva očajnički se okupilo u onoj mutnoj lokvi kraj Ostrošca, halapljivo zijevajući u samrtnom ropcu.
“Hajdete sad”, nestrpljivo će onda ribolovci.
“Šta?”, tupo ih pogledali u Elektroprivredi.
“Napunite ga sada.”
“Koga?”
“Pa jezero.”
“Koje jezero?”
Tako je, da skratim vic, ove nedjelje netragom nestalo Jablaničko jezero, jedno od najvećih akumulacionih jezera u Bosni i Hercegovini. Zemlja je ovo neviđenih čuda, ne kažem, događalo se i ranije da u Bosni nestaju stvari, ali nikad baš, hm, ovolike. Prije nekoliko godina, recimo, u Brčkom, u prigradskom naselju Dizdaruša, nestao je nekoliko tona težak most na potoku Zovičici, a godinu kasnije, sjetićete se, nestao je i cijeli masivni željeznički most u Krivači u Donjem Vakufu. Nestajali su u Bosni i Hercegovini i mostovi i kuće i sela i gradovi – prije dvije-tri godine, recimo, nestalo je u klizištu cijelo selo Šerići kraj Zenice, a Ministarstvo civilnih poslova nedavno je objavilo kako se od 1996. do danas bosanskohercegovačkog državljanstva odreklo više od sedamdeset hiljada ljudi, čime je u BiH netragom nestao cijeli jedan grad veličine Mostara.
“Hajdete sad”, nestrpljivo su onda pitali Mostarci.
“Šta?”, tupo ih pogledali u Vijeću ministara.
“Vratite ga sada.”
“Koga?”
“Pa Mostar.”
“Koji Mostar?”
Zemlja je ovo, kažem, neviđenih čuda, događalo se već da nestanu mostovi, kuće i cijela naselja – sunce ti je.em, nestao Mostar, a kamoli neće Šerići kraj Zenice! - ali da nestane čitavo jedno jezero, ne pamte ni najstariji stanovnici Vijeća ministara. Da se čuveno jezero Loch Ness, recimo, umjesto u Škotskoj nalazi u Bosni i Hercegovini, negdje kraj Jablanice, bogami bi danas turisti dolazili da dvogledima po dolini traže tajanstveno jezero. I, jasno, na nadaleko poznatu jablaničku čudovištetinu s ražnja.
Prije tri godine, istina, jedno je jezero misteriozno nestalo i propalo u veliku rupu na imanju gazde Hasana u selu Sanici kraj Ključa, ali to je bilo samo planinsko jezerce od pedesetak metara. Koje je, uostalom, kasnije pronađeno usred luksuznog arapskog apartmanskog naselja Osenik Rizort, u sarajevskoj prigradskoj opštini Hadžići. Kao što je onomad i rječica Radobolja - kad je prije četiri godine zagonetno presušila i nestala kao da je nikad bilo nije - naposletku otkrivena na imanju gazde Dragana Čovića u Barama kraj Mostara. Ali da nestane, rekoh, cijelo jedno golemo akumulaciono jezero od četiri stotine pedeset miliona kubika vode, to se ni u Bosni i Hercegovini nikad nije dogodilo.
Osvanula tako pusta, suva dolina od Konjica do Jablanice s potonulim kućama, ćuprijama i mezarjima, kao da nikad tu jezera nije ni bilo, i sad se svi pitaju gdje je nestalo i kod koga će ga sjutra naći. Ja bih, recimo – da se pitam – pretražio kuću izvršnog direktora Elektroprivrede BiH Eseda Džananovića, dok je ovaj još u pritvoru zbog one afere sa zapošljavanjem SDA djece. A bogami i njegovog poslovnog partnera Amira Zukića, generalnog sekretara stranke.
Prije nego što se u novinama ne pojavi oglas “Prodajem kuću u Sarajevu, pet etaža, četiri garaže, banket-sala, petnaest soba, u Ulici Ante Fiamenga na Grbavici, s pogledom na Jablaničko jezero.”
wwwbuka.com