Piše: Milutin Mićović
Ne znam šta ću prije. Nagomilalo se mnogo toga. Ali, znam, čovjek može lako da pogriješi baš u takvom stanju, u tako raskošnom momentu. Jer mnogo zavisi od prvog gesta, prvog slova, prve riječi za koju se uhvatimo. Ta prva riječ je udica, lovilica, sijalica, dobar ili manje dobar čas, to jeste - svijetli ili tamni tren.
Imam neko osjećanje da se sve desilo Crnoj Gori, onako kako sam i pisao. Pretenciozno zvuči, naravno, ali, evo da kažem drugačije - prepisivao sam realno stanje stvari u Crnoj Gori. Ja sam više za prepisivanje, nego za opisivanje. Zamara me opisivanje, i hvata me mučnina od toga. Ali prepis je nekako ozdravljujući, otrežnjujući, može biti i – nadahnjujući. Ne prepis napisanog, Bože sačuvaj, nego prepis – nenapisanog, živog, koje se ne da uhvatiti ako se nekako ne sjediniš s njim.
Mnogo volim tu riječ – sjedinjenje i sjedinjavanje. Ne oduševljava me njena semantika, nego njena stvarnost. Tako ja volim stvarnost – stvarnost koja prelazi u riječ, i riječ koja prelazi u stvarnost. Mistici bi mogli da produže dalje, ali ja se vraćam mojim realnim čitaocima, koji se ne odvajaju od stvarnosti. Koje stvarnost mori, ali i koja ih nekad obraduje - onda kad je nađu u krilatim riječima.
Sad se nikud ne može mrdnuti u Crnoj nam Gori– ni tamo ni ovamo. To je blok, ne betonski, no željezni. To je stvarnost koja je odagnala od sebe riječi. Stvarnost koja je iz sebe izbacila smisao. Tvrda, nesmislena stvarnost. „Ovo više ne mogu smisliti. Kad mi padne na pamet, gdje sam, i ko sam ovdje, kao da se nađem u paklu, bez imena i jezika“. Tako sve češće čujem od ponekih. Bogami od onijeh koji se malo bolje razumiju u ove naše stvari, u ovu našu crnogorsku nesreću. „Pred zoru se mrzne“, čujem i one koji tako percipiraju, ili, doživljavaju našu stvarnost.
Ne, ovo se više ne može doživljavati. Jer u ovoj crnogorskoj stvarnosti nema života. To je više jedna santa leda koju su smislile ledene glave.
Što se tiče sadašnje Crne Gore, ne pali ni onaj Kavafijev stih: „Varvari su neko rešenje“. Nijesu ni varvari, ni diktatori nikakvo rješenje crnogorske krize. A na pragu smo diktature i varvarizma. Svi uslovi su tu da buknu, ali ipak to ne može da se desi. Može biti još gore, baš zato što ni to ne može da se desi. To znači da je unutar naše stvarnosti malo života, a mnogo straha i bijede. Ali, to u osnovi znači da je naša stvarnost (društvena stvarnost, ili, kako kažu, javna sfera) kontrolisana izvana. Neko drži Crnu Goru za glavu, zato što naši državnici nijesu nikad mislili svojom glavom. Kud plovi ovaj brod, ko je krmanoš, šta radi klimoglava posada? Ta pitanja nijesu postavljana - dovoljna je bila nacrtana mapa i taksativno nabrojana uputstva. I dresirani specijalisti. I za glavu uhvaćeni tobož državnici (krmanoši).
Paradoksi i protivrečnosti u Crnoj Gori su još više narasli, što se ovdje ipak mislilo, odolijevalo ledenom, čovjekoubijajućem programu, kreativno suprotstavljalo, ali ledeni programeri, i neumni državnici nijesu htjeli nikoga da čuju. Hladno su etiketirali te ljude – „neprijatelji Crne Gore“.
-E, crno im u pamet, kaže mi jedan, što stalno čita i analizira stvari i odnose u Crnoj Gori. „Evo do čega je došla Crna Gora, pogledaj kakva im je Skupština. Oni koji su tamo, tamo su da pokopaju Crnu Goru, njenu slobodu, njen narod. Lakše mi je vidjeti grobare. Oni pokopavaju mrtve, ovi u crnogorskoj skupštini hoće da pokopaju i žive i mrtve. Ne razlikujući ih“.
Vidim, čovjek misli. I to običan čovjek iz naroda. Začudi ponekad njegova preciznost.
(Autor je književnik)