Za Milutina Obradovića slikarstvo nije zanimanje, već opsesija, poezija i najitimnija ispovijest. On ne slika da bi stvarao već da bi kao čovjek opstao, ocijenila je tačno svojevremeno mr Aleksandra Popović likovni izraz ovog slikara. A njegova platna, na koja prenosi svoje intimne ispovijesti, koje nose konji na svojim leđima, u svojim hitrim nogama i bujnim grivama, svojim tužnim i bistrim očima, jednako fasciniraju publiku u njegovom rodnom gradu kao u Parizu ili Budvi, Novom Sadu, Beogradu. Nije ni čudo, jer iz njih uvijek izbija i „Dodir za ljubav”, kako je glasilo ime prethodnog ciklusa, koji nastavlja radovima koje obuhvaća zajedničkim imeniteljem „Običan, malecki san”. Priliku da Obradovićeva nova platna vidi dobila je najprije publika u Lučanima, gdje je njegova samostalna izložba otvorena 11. aprila, a potom, u maju, u Kući Đure Jakšića, uz pomoć glumca Branislava Lečića predstaviće se Beograđanima. U septembru, kako nam kaže, slike iz ovog ciklusa predstaviće u glavnom gradu Slovenije, u Ljubljani.
I kao i ranije, na Obradovićevim slikama sve je prepuno doživljaja. No, sada sve djeluje nekako čistije, kao da su boje preuzele primat nad filigranskim ornamentom, a opet, sve je intenzivnije, uostalom kao i u svakom snu, bez obzira da li je trajao tren, cijelu noć ili je obuhvatio nečiji cijeli život...
- Čovjeka određuje i svakodnevnica, određuje njegov način razmišljanja, kretanja, putovanja kroz sopstvene misli, kao i šta od danas da spasi ili sačuva a da bi izgradio nešto bolje i kvalitetnije u odnosu na ono juče. I nova izložba „Običan, malecki san” je desna ruka izložbe koja je trajala tri godine „Dodir za ljubav”. I „Običan, malecki san” možda u cijelosti zaokružuje sve ovo što je vidljivi intenzitet boja, jer u snu je sve šarenoliko, u snu je sve nestvarno, sve plutajuće, a opet pripada nama – kaže Obradović za „Dan”.
●Postoji li „običan” i „mali” san? Kako fluidnost priče sna pretačete u javu slike?
- Čovjek je sam po sebi komplikovano biće, neobjašnjivo i nezajažljivo, jedna od najvećih zvijeri. Ali, čovjek sebe često doživljava kao donosioca konačnih odluka, i vrlo često se ponaša kao da je bog, da on vedri i oblači. Čovjek je, istovremeno, i stalno u sprezi da dokuči tajnu kako i od čega je. Čovjekova vječita traganja su zapravo u njegovim gubljenjima, i to je čovjekova vječita osa kretanja od koje ne može pobjeći, traganje za spoznajom sebe samog. Čovjek teži ka savršenosti, pohlepan je, mnogo mu treba, mnogo znanja, ljubavi, svega, ali, kada zakuca samoća i pita ga jesi li sve to želio čovjek najčešće kaže - ja nisam pola od toga hito, ja sam sasvim običan čovjek, sanjam sasvim obične stvari, sasvim obično živim, u stvari, nemam ni vremena da sanjam, ja sanjam malceke snove… Iz te neskromnosti, ogromnih snova rađaju se vrlo obične stvari, a koje stvaraju vrlo komplikovan život, čak često težak, i zato je i ova Milutinova izložba samo jedan običan, malecki san, kao i život.
●Ima li i crno-bijelih snova?
- Ima, svega ima, jer, mislim da u snovima leži život. Život ne leži u nekim dogamama, i pravilima. Mislim da čovjek vrijedi samo onoliko koliko uspijeva da mašta, koliko boja uspijeva da primi u sebe, ili koliko boja umije da objasni riječima, dodirima, ili koliko boja uspije da pošalje porukama, da svojim pružanjima, toplinama. Kako bi rekao Mika Antić – „i ovo što sam bio juče i ovo što sam danas, to je tek priprema za mene, to još nisam ja”. Drago mi je ako se primjećuje da se na mojim platnima desila promjena, da ima više ljupkosti, da ima više proljeća, više nade da procvjetaju, urode plodom. Da jednostavno reflektuju užarenost, ljepotu duha. Uslovile su to i moje lične promjene. Čudo je iskustvo, nezamjenljivo je.
●Može li se iskustvo kroz san sublimirati, definitvino uobličiti?
- Čudo je kada čovjek smogne hrabrosti da se osvrne na svoju prošlost, koja je recimo udaljena od njega godinu. Naročito je hrabrost osvrnuti se unazad u ovoj brzini, ovoj svakodnevnoj brzini, bržoj pet puta od svjetlosti. Možda tražim i pokušavam da spojim obale rijeke, i sve ove boje, simboli i snovi koji protiču kroz ove moje slike zapravo su samo vode mog života, mojih razmišljanja. Ja još nisam uspio da se osvrnem, nisam smogao snage. Iskreno, još treba strahova da se skupi u meni da bih se osvrnuo i pogledao što sam uradio. Ne da bih sabirao greške nego da bih našao svoju budućnost.
Ž.JANjUŠEVIĆ


Moje poruke, moj život

●Nameće se pitanje mjere, ravnoteže… Kako je postići između sna i jave? Kako se (usuditi) izmjeriti s nemjerljivim, i kako to prenijeti na platno?
- Kako postići ravnotežu? Pa toplo je uvijek privlačilo hladno, i to su magneti prirode. U toj formi isparenja, izmaglica, rađa se ravnoteža, tu se grle dva agregatna stanja. I sama ravnoteža ima bezbroj agregatnih stanja. Razumjeti nešto čime se oko posmatrača ne susreće svakodnevno, nekim oblikom, tonom boje, moguće je samo ako se ono ne razumije. Jedino ga tada naša duša, naša psiha priznaje, suprostavlja, stavlja u ravan pored nas da vidimo koliko smo mali ili veliki, koliko smo isti, da li smo iste snage. U suštini, priča o ravnoteži vuče iz nekih dubljih razmišljanja mene kao stvaraoca, kao komšije, roditelja, ljubavnika…, neke poruke koja se kreće ovim putem koji se zove moj život.