- Piše: Aleksandar Perović
Uvijek sam osjećao potrebu da se suzdržim od osuđivanja drugih. Pokušavam u mjeri mogućeg razumjeti svakog ko pogriješi. One koji sebi priznaju sopstvene greške izuzetno poštujem. Nekako su mi ti ljudi sa greškama mnogo bliži i prirodniji od ,,čistunaca“, parazitski naslonjenih na vještačke sisteme vrijednosti, bez obzira na to da li su ih sami standardizovali, ili je to uradio neko drugi, još opterećeniji potragom za sopstvenim veličinama, u (raz)otkrivenim slabostima drugih.
Moguće da je zbog toga što i sam griješim. Često u najboljim namjerama. A i prihvatam svoje greške. Neke, ponovljene, i volim.
Kao vjerujući čovjek, ne smijem propustiti da ukažem na neophodnost prepoznavanja razlike u ,,težini“ između greške i grijeha, jer ne bih volio da moj subjektivni stav izazove neobjektivne reakcije, kod onih iz redova (bez)grešnih i nevinih.
Shvatam i da nije isto napraviti grešku u matematičkom zadatku ili pokazati slabost pred izazovima s kojima nas život svakodnevno suočava, iako postoji i realna šansa da se na kraju iznenadimo sa identičnim ili suštinski sličnim presudama ,,zemaljskim“.
Takođe, ne mogu se izjednačiti ni oni koji naprave grešku opanjkavajući druge i to shvate kao sopstvenu slabost, sa onima kojima je osuđivanje drugih stalna potreba, pa čak i duševna hrana.
Ljudska greška ima i humani karakter, jer ukazuje na suštinsku razliku između čovjeka i mašine. Za ljude s greškama se možete i emotivno vezati i biti na dobitku, a za pokvarene mašine teško.
Dok oprema s greškom jeste propust ljudskog faktora prilikom kupovine, ne vrši funkciju na očekivani način i ne opravdava investiciju, ljudi sa greškom, ili više njih, i te kako mogu da usreće druge i time (ne)očekivano donesu radost i satisfakciju za drugu, treću ili koju god potrebnu pruženu šansu.
Na pamet mi pade mudrost, ne sjećam se čija: ,,Griješiti je ljudski, opraštati božanski“, koja potvrđuje moju tezu.
I stvarno jeste ljudski griješiti. I u odnosu prema bližnjima ili prirodi, i na poslu, znate onu čuvenu ,,Ko radi taj i griješi“. I u izboru političke opcije. I sa p(r)orocima. Pa i u ljubavi.
,,Ljubav je najslađa greška ljudske taštine“, zaključio je norveški dramski pisac i pjesnik Henrik Johan Ibzen. Moguće da se zbog toga i najviše griješi iz ljubavi. Ili u ljubavi? Pitam se jer ne bih da napravim grešku u (pr)ocjeni. Ponovo.
Nekako osjećam da se i Ibzen učio na sopstvenim greškama. Teško da bi učeći se na tuđim mogao reći nešto ovako ljudski.
Ima nešto posebno u ljudima i greškama, nešto što me neprestano tjera da griješim. One nas čine slobodnim. Tjeraju nas i da zavirimo u sebe, da preispitujemo svoje emocije.
Svaka nova greška, otvara nova pitanja, na koja ako ne znamo odgovor, jedino što možemo, a da bude ljudski, jeste ponovo griješiti. I sve tako dok ne upoznamo svoje biće. Dok ne nađemo svoje pravo ja.
Veliki bengalski pjesnik, slikar i filosof Tagore, dobitnik Nobelove nagrade za književnost, smatrao je da ,,do istine možemo doći samo ako nam je data sloboda da griješimo“.
Kažem ja, samo onaj ko se boji istine, i o samom sebi, i o društu u kom živi, pa i o životu uopšte, bježi od sopstvenih grešaka tražeći tuđe. Konstatujem, ne osuđujem, da ne bih ostavio dilemu.
Mada, osjećam i sažaljenje prema takvima koji nespremnošću da se bave sobom, zapravo nesvjesno čine grešku i postaju nemili u očima onih koji su bili predmet njihovog osuđivanja.
,,Volite svoje neprijatelje, jer oni će vam reći vaše greške“, još je jedan citat kojim potkrepljujem izneseno, ovog puta Bendžamina Frenklina, za mene lično jednog od rijetkih američkih državnik čija je politička zaostavština humana i vrijedna poštovanja.
Upravo zato i sam smatram da smo mi ljudi sa greškama, koji ih pravimo i prihvatamo, ponavljamo i volimo, u velikoj prednosti nad onima koji griješe baveći se nama i našim greškama umjesto da se pronalaze u svojim. Mi treba da ih cijenimo i zbog besplatnog ,,marketinga“ koji nam prave. I to onog usmenog, koji je vjerovatno i najefikasniji.
Nesporno je da se iz grešaka može mnogo naučiti i mislim da je upravo tu skrivena nagrada za sve one koji su se svjesno ili nesvjesno usuduli (po)griješiti.
,,Bolje je ne uspjeti u originalnosti, nego uspjeti u kopiranju. Onaj ko nikada nije griješio ne može biti veliki. Greška je pravi test za veličinu“ - pisao je i Herman Melvil, još jedan romanopisac, pripovjedač i pjesnik, i još jedan Amerikanac čije je djelo ,,Mobi Dik“ ostavilo dubok utisak na mene, mnogo prije nego što ću početi da se bavim građanskim ekološkim aktivizmom.
Pokušaću sada da privodim kraju i idem ka poenti. Ako pogriješim i ostanem nedorečen, pogriješiću ponovo, pa valjda budem uspješniji.
Vjerujem da se kao društvo moramo okrenuti ka budućnosti, izvući iz učinjenih grešaka ono najvrednije, što se može iskoristiti, kako bi se i to nasleđe sačuvalo od zaborava.
To bi značilo i da se pruži šansa najsposobnijima među nama, onima koji su sopstvene greške preokrenuli u dragocjeno iskustvo i koji su spremni učiniti novu ,,grešku“ pa staviti javni interes ispred ličnog.
Ne smijemo sebi dozvoliti luksuz i odreći se ljudi sa greškama, možda i najvrednijeg prirodnog bogatstva koje danas imamo.
Greške nas čekaju i na tom putu, to je neminovno. Ali, bez brige, imamo ljude i za to.
(Autor je izvršni direktor Ekološkog pokreta ,, Ozon’’)