- Piše: Čedomir Antić
Mitropolit Amfilohije izjavio je da se boji kako politika predsjednika Republike Srbije Aleksandra Vučića vodi izdaji Kosova. U jednom intrevjuu, objašnjavajući razloge zbog kojih je podržao Apel za odbranu Kosova i Metohije, koji je izvorno pokrenula Demokratska stranka Srbije, najugledniji srpski arhijerej posle patrijarha spomenuo je povjerenje koje je naša crkva ukazala sadašnjem srpskom premijeru, ali je i objasnio kako politički razvoj Vučića i njegove stranke tokom protekle decenije daje mnogo razloga za strepnju. Na pitanje o predsjednikovom konsultovanju sa intelektualcima, odnosno o „dijalogu o Kosovu“, mitropolit je ocijenio kako je riječ o pokušaju smanjivanja predsjednikove odgovornosti.
Nije čudo što je mitropolit Amfilohije ovo izjavio. On je, kao i svi drugi ljudi, prije svega građanin. Iako živi u drugoj državi, Srbija je država srpskog naroda, i on kao ugledni Srbin, a i kao mudar čovjek može i treba da kaže svoje mišljenje. Podsjećam da je crkva odvojena od države i da onaj ko ne vjeruje u Boga ili prezire ovu ustanovu, možda treba da odabere da ignoriše mišljenje naših arhijereja. Crkva u srpskom narodu nema veliki uticaj, a od obnove srpske državnosti u Srbiji i Crnoj Gori (prije više od dva stoljeća) bilo je primjera da politika ustoličuje mitropolite i patrijarhe, ali nije bilo slučaja da Sinod imenuje kraljeve i predsjednike. Ukrato: ovo nije Hrvatska. Imamo mnogo problema, ali nemamo baš sve muke i nevolje ovog svijeta.
Mene je pomalo iznenadila reakcija političara na ovu mitropolitovu izjavu. Čuli smo generalnog sekretara predsjedništva Nikolu Selakovića koji je optužio mitropolita za vračanje i prisjetio se kako je on dvaput „držao opelo Vučiću“. Ministarka Zorana Mihajlović, nova srpska prepodobna Paraskeva, nevjerovatna vjernica koja krsnu slavu organizuje u hotelu ,,Hajat’’, prisjetila se kako oko Kosova ne treba da se dijelimo, pa makar ni po volji mitropolita, već naprotiv kako moramo da se ujedinjujemo. Iz opozicione Demokratske stranke pokorno su primijetili da su „napadi na predsjednika nedopustivi...“
Imam četiri pitanja: 1) Kad neko tokom dvije i po godine ko je ministar u vladi koja je preživjela rat u kome su nam oteli Kosovo i Metohiju iz vlade ne istupi, ali na dan početka bombarodovanja uzme stančinu u najskupljem dijelu Novog Beograda... Šta je on? Rodoljub? 2) Kada neko dvadeset godina ne dozoljava da se vodi bilo kakva politika osim mitomanskih i šovinstičkih zavijanja, a njegova stranka istovremeno podržava politiku pasivnosti na Kosovu i Metohiji, dok njegov predsjednik i kum episkopa raško-prizrenskog napada najgorim pogrdama... Šta je on tačno? 3) Kada neko za pet godina vladavine preda sudsku i policijsku vlast albanskoj vladi u Prištini, a zauzvrat ne dobije ništa i još natjera srpske poslanike u parlamentu „Republjik Kosova“ da glasaju za Hašima Tačija kao predsjednika i Ramuša Haradinaja kao premijera... Ko je onda on? I konačno – 4) Ne zaboravimo da je isti čovjek, kada ga je nesrećni narod Srbije izabrao za predsjednika republike, rekao da i u uslovima u kojima je od našeg suvereniteta ostalo samo nekoliko mjesta u međunarodnim organizacijama koja ne damo „republjici“, treba da se tek odreknemo mitova i promijenimo ustav... Kakva je to tačno politička pojava?
Meni pada na pamet da je riječ o IZDAJNIKU. Najgorem mogućem – nečasnom, klevetničkom, podlom, prikrivenom izdajniku svoje države i naroda.
Mislim da nisam nacionalni ili bilo kakav fanatik. Ne mislim da postoji sveta zemlja koje se njen narod pod određenim istorijskim uslovima, štiteći svoje interese, uz poštene pregovore i na demokratski način ne može odreći. Bilo je takvih primjera u istoriji, činile su to mnogo moćnije države od Srbije. Uvjeren sam, međutim, da je izdaja nemoguća bez prtvornosti i laži, odbacivanja principa, zakona i ideala koje jedna država i njena nacija konsenzualno moraju da dijele. E, upravo tu je Vučićev problem. Nije on nikada mnogo mario za Kosovo i Metohiju. On je u svojoj karijeri uspio dvaput (1999. i 2013. godine) da ih se odrekne i predstavi sve druge kao izdajnike. Sada se sprema da to učini i treći put.
Uvjeren sam da Apel za odbranu Kosova i Metohije, čijim slovom je preporučeno da Srbija i Srbi neaktivno čekaju narednih decenija i vjekova, dok se ne steknu međunarodni uslovi da otetu pokrajinu oslobodimo, nije ni mudar ni dalekovid. Ako stojimo po strani, neaktivni i ne bavimo se politikom, ona će se baviti nama. Potpisnici ovog apela su, ipak, iskreni u svojim uvjerenjima. Ako i griješe, to čine čista srca i u uvjerenju da rade nešto što je dobro. Kakve li su misli u glavama Aleksandra Vučića i njegovih ministara? Da li oni vjeruju u makar dio onoga što govore?
Ne vjerujem.
(Autor je istoričar
i docent na Filozofskom
fakultetu u Beogradu)